Prvi je “rođendan” našeg ruskog srebra. Što izbornik Zlatko Dalić tom prigodom želi hrvatskom nogometu i državi?
- Da živimo kao što smo tada živjeli. Takav ambijent i ozračje želim stalno. Svima nama. U nogometu i državi. To je ono kakva bi trebala biti naša Hrvatska i naš nogomet. Zanos, ponos, sreća i zadovoljstvo, te osobine trebalo bi preslikati na svakodnevicu. Volio bih da Hrvatska bude takva i danas i ubuduće - odgovorio je izbornik koji priznaje da nikad neće prežaliti što u Rusiji nismo dobili i tu zadnju utakmicu i za vječnost ostali svjetski prvaci. I dalje ističe da je argentinski sudac Nestor Pitana odigrao glavnu ulogu.
- Sjajan uspjeh popratio je i veličanstven doček, ali žal ostaje. U prvom poluvremenu s Francuzima igrali smo naš najbolji nogomet na Svjetskom prvenstvu, a primili da gola kojih nije trebalo biti. Za razliku od ranijih susreta, potom više nije bilo energije za još jedan preokret.
No, još više ga boli što su sve divne riječi i obećanja zaboravljeni čim se razišlo društvo na trgovima i rivama... Što je hrvatski pothvat ostao isključivo djelo nogometaša koje nitko nije popratio.
- Ništa se nije iskoristilo niti promijenilo. Mi smo svjetski doprvaci, a ništa od toga nismo dobili. Tada je bila euforija, pričalo se o novom stadionu, ulaganju, eto do dan-danas od toga nema ni prvog koraka. Vjerojatno ništa neće ni biti. Kako je to stalo, neće se ni pomaknuti. Žao mi je što je tako ispalo, što nismo uspjeli taj golem rezultat iskoristiti i na njemu poentirati. Na euforiji i zanosu koji su nas nosili puno se toga moglo napraviti, trebali naplatiti medalju i sve što s njom ide, ali mi smo to propustili - ne skriva rezignaciju Dalić.
Neiskorišten potencijal
Ispada da je Svjetsko prvenstvo shvaćeno kao zabava za mjesec dana, a ne temelj na kojem Hrvatska može postati bolja, pogotovo u nogometu, ali i daleko šire...
- Ne znam kako je shvaćeno, ali ishod je pred nama: nismo iskoristili potencijal svjetskog srebra, titule viceprvaka svijeta.
Pogotovo je to žalosno za nogomet koji je 1998. imao broncu, a 2018. srebro i nije od toga profitirao. Valjda bi u svakoj drugoj državi dimenzija Hrvatske uslijedio “bum”.
- Jasno je da nam u nogometu treba poboljšanje infrastrukture i svih drugih uvjeta, poput financiranja. Sve je ostalo kako je bilo. Po ne znam koji put pokazalo se da je sport taj koji najbolje promovira Hrvatsku, pogotovo taj nogomet. To što smo mi napravili nešto je nestvarno, nepojmljivo, zato je cijeli narod i naciju učinilo poznatom i omiljenom u svijetu. Nažalost, nogometu ništa nije vraćeno. OK, možda se još što pomakne, ali zasad to nisam vidio. Što je još gore, to je općenita priča, ne samo u nogometu, ni u turizmu, ni u gospodarstvu, niti u bilo čemu nismo učinili što smo mogli. Možda gledam previše idealistički, možda se nešto mnogo nije ni moglo napraviti, ali mislim da se trebalo barem pokušati učiniti pomak u svakom segmentu.
Ulazak u legendu
Tužno je da je kroz ovih godinu dana Svjetsko prvenstvo najviše živjelo kroz knjigu ‘Rusija naših snova’ i njezine promocije…
- Eto, da nije bilo te knjige i tih promocija, mislim da bi priča o Svjetskom prvenstvu iščeznula iz fokusa već prije Nove godine.
Namjestimo vremeplov 365 dana unatrag. Što je za vas najupečatljivija slika Mundijala?
- Kad odvrtim cijeli film, svaki segment Svjetskog prvenstva bio je fantastičan, za nas sve skupa. Ako pogledam život vas novinara u Rusiji, i nas kao ekipe, to su bili najljepši periodi i vašeg rada i mojeg rada, najemotivniji i najponosniji trenuci naših navijača. Iznad toga je svakome od nas vjerojatno bila samo obitelj. Izdvajati jedan segment ne bi bilo pošteno. Sve je bilo fantastično, prelijepo.
Ipak, nešto je vrh...
- Ako u svemu tome moram prstom pokazati jednu točku, to je 109. minuta utakmice s Englezima. Te predivne večeri 11. srpnja u Moskvi je Hrvatska izborila svoju najveću pobjedu u povijesti. Zato bih to apostrofirao. Sve drugo staje u istu priču i sliku jer svaki dio, svaki segment čini taj naš cijeli mozaika SP-a koji je bio fantastičan. Prekrasan osjećaj. I sad kad se prisjećam dogodovština iz Rusije, djeluje mi kao nešto nestvarno. Neopisivo. To me nikad neće napustiti.
Englezi su upravo bili pomislili da će reprizirati 1966. godinu.
- To je najveća utakmica hrvatskog nogometa. Zasad. OK, bili smo u finalu, riječ je o spektaklu, ali finale smo izgubili, a ovo je bila trijumf za ulazak u završnicu i legendu za sva vremena.
U ponedjeljak 16. srpnja Zagreb je priredio doček Vatrenima bez presedana, u sljedećih nekoliko dana igrači i članovi stožera s divljenjem su pozdravljani u svojim gradovima, na ulicama i trgovima bilo je više od 1,2 milijuna ljudi.
To se pamti, to ostaje
Dogovorili ste sa susjedima da 17. srpnja bude - dan vaše Ulice Zinke Kunc u Varaždinu, da ga kao takvog obilježite. Lani je prigodno preimenovana u Ulicu Zlatka Dalića.
- Jesmo, ali poklopilo se da smo sad svi nekako na putu, zauzeti. O tome smo razgovarali, međutim nije to nikad kasno napraviti. Tu smo, skupa, susjedi. Ne mogu zaboraviti što su mi priredili, neočekivano, spontano, pričekali me na ulici. To se pamti, to ostaje. Ponekad razmišljam o svemu tome, najispravnije je ono što mi je rekao ruski izbornik Stanislav Čerčesov: “Kad ti je teško, kad imaš nekih problema, sjeti se Rusije i srebra, i sve ti je lakše.” Čovjek je u pravu.
Danas je dan dočeka, narod će se okupiti širom države na trgovima i ulicama, sigurno će još jednom biti dirljivo.
- Rusija ne smije pasti u zaborav, to su trenuci koji ostaju za vječnost, kao što je bio Domovinski rat i još neka zbivanja. To je jedan od najvažnijih događaja u samostalnoj Hrvatskoj. Zato sam govorio da taj dan treba obilježiti kao dan zajedništva, jedinstva, ponosa i sreće. Mora se proslaviti. Teško da će se ikad više okupiti milijun ljudi da ulicama, a cijela Hrvatska biti u “kockicama”, ponosna i euforična. Daj Bože da se ponovno dogodi, štoviše da bude jako brzo, ali mislim da su onakva spontanost i ushićenost jedinstveni. Zato to treba evocirati i obilježiti.
Moramo se plasirati
U tih godinu dana koliko ste zadovoljni reprezentacijom, njezinim igrama i rezultatima? Kako ocjenjujete Hrvatsku od ruskog finala do današnjeg dana?
- Konačnu ću ocjenu moći dati tek u studenom, moramo se plasirati na Europsko prvenstvo i tada ću biti zadovoljan.
Ipak, odigrana je prva Liga nacija i tri kola kvalifikacija. Ne želite komentirati “prolazno vrijeme”?
- Ne, nema potrebe, uvijek se gleda kraj i kakav je završni učinak. Radimo, borimo se, trudimo se, znamo svi da nije jednostavno. I očekivali smo da će kvalifikacije biti teške, tako da ćemo tek polovicom studenoga moći svesti račune i komentirati.
Pa ako se ne plasiramo, to bi bio težak udarac.
- O tome ne razmišljam. Uopće.
Ovih dana za obljetnicu finala i dočeka izbornik opet ima turneje po televizijama, pa još malo odmora, no već u kolovozu ide popis igrača za rujan. Dalićev najveći postmundijalski izazov slijedi do studenoga. Pet izlučnih utakmica. Planira izboriti Euro i pomladiti momčad za završni turnir, kako je sam najavio. Ako to uspije, bit će još jedno golemo djelo.