Vrijedilo je potegnuti do Makarske, ispod Biokova. Na polutoku Osejava, gdje se uz šumu obnavlja športski centar, čekao nas je Alen Bokšić, piše Slobodna Dalmacija.
– Makarska kao Antalya, dobro kažete, da opet procvate sportski turizam. Ovdje su mnogi davno dolazili, pa neka se tradicija obnovi – pozdravio nas je.
Mitski napadač Hajduka i reprezentativac, strijelac pogotka za ratni trofej, Kup 1991., potom izuzetne karijere u inozemstvu... U svojoj Makarskoj pronalazi mir, daleko je od žarišta zbivanja, rijedak je gost u medijima, a lijepo ga je opet vidjeti. I mural s popisom njegovih uspjeha. Makarska ga časti pažnjom i ljubavi.
– Kako živim? Kao pravi penzioner! Nisam još stekao sve uvjete, ali i to će brzo. Ja sam u Makarskoj ušao u koronu puno prije svih, kod mene je odavno "lockdown" – pola u šali će 50-godišnji nogometni velikan.
Strastveni južnjaci
– Odem na tenis za ubit dan. Ima sedam-osam terena na ulazu u Makarsku, tamo su i dvorane. Volim i teretanu, vježbati da održim formu. A balun ništa. Zbog artroze desnog koljena i boli u leđima nije nogomet više za mene ni na male branke. Ako zaigram balun, tri dana me sve boli, ne mogu se ni dignit. A šta ću tako patit? Neću igrat, nema smisla. I na tenisu pazim na pokrete, neću klizat da dohvatim lopticu u kantunu. Pustim je neka ode u aut – smije se Boka.
Nismo se čuli od svibnja. Što ima novo?
– Ima! Postao sam dida! Stigao je Gabriele, rodila je moja najstarija kći Stella, koja živi u Rimu. Navijat će mali Gabriele za Romu, to mene muči, jer će ga ćaća Talijanac pumpat, romanista. I šta ima veze da je dida igrao za Lazio!?
To je žestoko rivalstvo, Romini navijači posebno su strastveni?
– Ma jesu na obje strane. I na, ajmo reć, moju od Lazija i na Romu od zeta mi. Južnjački strastveno, a gdje ima previše ljubavi, to često ne valja. Lako se ulazi u euforiju, a još jače u depresiju, ljubav postane teret i klubu i navijačima i svakome. A ipak se radi samo o igri.
Sličnost s Hajdukom nam se nameće?
– Niste u krivu.
I dalje vas nema u svakodnevici; posjet Staniću i Tudoru u Poljudu u siječnju, pa par riječi što ste nam ispričali za godišnjicu ratnog zgoditka i trofeja u svibnju, i opet duboka šutnja?
– Ma nisam nestao, ali ne bavim se nogometom, pa smatram da nemam pravo komentirati bilo što. Ne bi bilo ni lijepo, ni korektno, ni elegantno. Daleko sam. Došlo je kod mene do zasićenja, posvetio sam se obitelji. A glupo mi je govoriti o tome što je bilo nekada.
Ne možemo pojmiti da nikad niste krenuli u karijeru trenera ili funkcionara, takva preženca, lik koji bi svom Hajduku dao snagu, uz teren ili na katu?
– Biti trener ili funkcionar zahtijeva veliki angažman, a ja nisam siguran da bih ga mogao dati. U tom slučaju, iz respekta prema instituciji, bolje da sam daleko.
Gdje je tu balun?
Gledate li barem utakmice?
– Apsolutno, gledam, i to puno! Odrastao sam u nogometu, to je posebno lijepa stvar u životu. Evo, recimo, Liverpool volim za poludit, imaju ritam, imaju ono nešto... Barcelona je bila ludilo, ali njihova je utakmica davno postala svaka ista, pomalo dosadna, imaju stalno balun i Messi da svakome dva gola. To šta su primili osam komada od Bayerna samo govori da im dolazi biološki kraj, imaju godine i trebaju mijenjat.
Primio je nedavno i Liverpool sedam od Aston Ville?
– To je nešto drugo... Općenito sada pada puno više golova i mislim se ja zbog čega je to. Čini mi se zato jer nema publike. Gledalište je prazno, nema pritiska s tribina i utakmice su kao treninzi, pada više golova. I neobičnih rezultata. Intrigira me Manchester United, kod njih traje vakuum već šest-sedam godina. Traže sebe i bez obzira na ulaganja, ne mogu se naći. Nema kemije koju su imali kod Alexa Fergusona. Moraš imat i svoje igrače, kao Barca kad je bila najjača, igrali su Puyol i Pique, Busquets, Xavi, Iniesta, Pedro, vratar Valdes. To daje kemiju.
Znamo da ste zadnji angažman imali u stožeru reprezentacije 2013., da ste dali slavni gol 1991. Crvenoj zvezdi pred krvavi rat, ali ne znamo kad ste zadnji put bili na Hajduka?
– Ovako je to bilo. Barcelona, 2011. godine. Kupio sam kartu za zapadne tribine. I vidim koga je Barcelona dovela, skoro sve same rezerve, juniore, ajme. A platio je Hajduk dva milijuna dolara da dođe. Bolje bi bilo da su taj novac uložili u momčad, za trofej, za Ligu prvaka. Kako da objasnim, to nije bio nogomet, nego turistička ponuda. Vidim o čemu se tu radi i ja na poluvrijeme vanka. To nije bio nogomet, nego bacanje novca. Gospodine, kaže mi na izlazu hostesa, ako sad izađete, nećete se moći vratiti! E, pa tu sam te čekao, neću se više ni vraćat! Imamo Barcelonu kao turističku sezonu, pa imamo Ultru. Gdje je tu balun? Tu mi se nešto prelomilo. Mi dajemo dva milijuna dolara, a Barcelona ni ne zna s kim igra. Prije bi bio Trofej Marjan, pa bismo svladali velike klubove u pravim utakmicama. A danas? Možda nisam u pravu. Pa bolje da ovo ne govorim. Eto zašto nisam po novinama!
Staniću nije lako
I to je bilo posljednji put?
– Lažem, bio sam i godinu kasnije u Poljudu, sjedio na trenerskoj klupi s Igorom (Štimcem, op. a.), član stožera reprezentacije protiv Švicarske. Ali, to sam morao i to se ne računa.
A nedavno kod Marija Stanića i Igora Tudora?
– E, tu nije bilo hostese na ulazu da me upozori u što se upuštam! Šalim se, ali nije bila utakmica, došao sam ih pozdravit. A nije Staniću lak posao, velika su očekivanja, a nisi moćan da to ispuniš, da nabaviš kvalitetne igrače jer to košta, a nema se dovoljno novca i kako sve zadovoljit?
I kako da nešto slično priredite sami sebi?
– Upravo tako. Nemam snage za to, bolje biti pošten i priznati. Na stranu što je Hajduk za mene i mater i ćaća.
Kako ste ono rekli na predstavljanju na Akademiji, "igrao sam za Hajduk i za još neke manje klubova vanka"?
– Pa tako i mislim. Otkad sam kao malen spoznao balun, mislio sam samo na Hajduk. Samo je Hajduk postojao kao cilj i ostvarenje snova. Jedini klub. To su kao biološki roditelji. Njima pripadaš. Kad postaneš profesionalac, igraš za druge, vodi te karijera, ali ne navijaš za njih. Navija se samo za Hajduk. Kad sam kao dječak čekao doma u Makarskoj da me Hajduk pozove na turnir, u Skradin, pamtim kao sad, ja ne bih spavao po cijelu noć. Ili bih koju noć prije sanjao poziv. Onda bi mi majka Anka rekla: Alene, zvali su te. Da, znam, mama, sanjao sam... Bio sam uzbuđen.
Kakav Hajduk pamtite?
– Hamburger mi je kao malome prvi događaj, snažan, svi kažu najbolja utakmica svih vremena. Natjecateljska. A ne kao Barcelona da im daš dva milijuna dolara... Onda Hajduk iz 1983., 1984... Cukrov i Miljuš, ajde nađite mi danas u Europi koliko momčadi ima takva dva beka?!