Nogometno prvenstvo Jugoslavije 87./88., kraj zimskih priprema. Kapetan Dinama Marko Mlinarić prodan je u Auxerre, a njegov zamjenik Zvezdan Cvetković u Waldhoff iz Mannheima. Svlačionica prve momčadi NK Dinama...
”Mustafa sine, je li moguće da nećeš Dinamovu traku, jebote Boban, pa ti guraš dijete pod kola! Munja sine, onda si ti kapetan!” “Šefe, bolje je da bude Zvone, mi smo prestari, možda brzo odemo, on ostaje.” “Šta je ovo?! Pa vi ste skroz pobenavili, marš na trening, budale jedne, pa nije ni počeo igrat a da bude kapetan! Koji vam je k…., oćete me u ludnicu otjerat!”
Pet dana nakon tog ludog utorka pod maksimirskim jugom, u Prištini, u neku tmurnu i hladnu kasnozimsku nedjelju prvi put sam navukao crveno-bijelo-plavu traku na naš voljeni, sveti i plavi dres! Uz Šefove riječi koje mi odzvanjaju glavom dok moje misli lete gore s njim: “Sad se pokaži, frajeru. Čuj, kapetan, 18 godina i on kapetan!! Ajde, povedi ekipu da te vidimo, kapetane Bobane!” Prešutio sam.
Znao sam da taj mučni sarkazam dolazi od pritiska i straha. Plašio se da mi je rano, a ja traku odbio nisam. Na kraju krajeva, tješio sam se, da je htio, okačio bi on nju na drugoga. Pa on je Šef, nismo mi…
Miroslav Ćiro Blažević - ŠEF, moj Trener, naš Trener - Trener svih trenera koji će, siguran sam, i od gore rješavati naše sudbine i naš HR nogomet, vinuo se Gospodinu nakon jednog velikog života. Odletio je u sjaju svog talenta, u ljubavi njegova naroda i u poštovanju njegovih igrača.
Ne znam je li je i kako je posloženo nebo, znam samo da će Ćiro i gore biti Gazda, a šta bi drugo bio? Kako bi njegov sin Miro, koji ga je s rukom u ruci ispratio nebesima, znao reći: “… a znaš kakav je Tata!” Sjećam se kad sam to i prvi put čuo, 86. u Splitu, memorijalni turnir Marjan, Šef nas je stavio u sobu zajedno - svog sina i svog sutrašnjeg, nedozrelog kapetana.
Toliko toga smo proživjeli zajedno Bijeli Šal i ja da bi i knjiga bila premala, kamoli jedna stranica novina koje je, kao i ja, toliko volio. Šesnaest sam godina igrao kao nogometni profesionalac, od toga mi je 15 bio trener, a ja 13 njegov kapetan. Kako god, vjerujem da će mu biti drago ako se spomenem nekih naših dogodovština koje, s obzirom na današnju sterilnost i banalnost u odnosima trener - igrač, djeluju kao burni renesansni roman pun krvavog i pravog života. Pokušat ću ih razdijeliti u vrijeme koje nas je, eto, opet razdvojilo.
Lijepo je i teško pisati o Ćiri. Lijepo, iz milijun razloga, teško - jer sve se čini malo i nebitno, baš banalno i prosto, nedovoljno za njega i za nas. Pa da ne zalutam u nebitne formulacije i pametovanje, a takvih će o Ćiri biti i previše, ja ću ga opisati doživljenim - kroz ono što smo bili, što jesmo i, ako je tako, po onom što ćemo valjda biti.
Slaven Bilić ga je nedavno objasnio na duhovit, ali i iznimno precizan način.
Kaže da smo mu vjerovali i kad smo znali da nam laže! Genijalna istina! Kaže i da nas je samo on mogao voditi - to smo puno puta čuli, ali Slaven to dočarava sjajnim jezikom, punim ljubavi i poštovanja - punim obožavanja. Tu se krije odgovor na sva pitanja o nama i o Njemu.
Kao da je ono vrijeme tu i sada, kao da se trag ni najmanje istrošio nije. I sve je isto svima, sve je jasno svima - On je Šef, mi smo njegovi Sinovi! Neupitno i zauvijek.
Takvu sam crtu ponašanja vidio kod naših plavih heroja iz osamdeset i druge s kojima sam, nakon što sam im skupljao lopte, imao čast i sreću igrati zajedno. Cico, Mlinka, Hadžija, Šamika, Zvezdan, Džemo, Majo, Mara… bezuvjetno su pripadali Bosancu i on njima. I danas je tako. Jasno da vrijeme, veliki uspjesi i uspomene odrade svoje, ali ipak je to jedinstvena priča jednog jedinstvenog lika, neusporedivog s bilo kim - i s bilo čim.
Svi oni koji znaju nešto o psihologiji grupe, u našem slučaju, divljeg krda, slažu se da nije bilo, barem po pitanju karaktera, kompleksnijeg tima od onog mangupskog generacije ‘98. Imali smo 10 kapetana, pravih frajera i mudonja, pa ih ti riješi i obuzdaj. Nekoliko njih po igri (Aljo, Pros, Šuki, Boka…), nekoliko njih po iznimnim liderskim crtama (Nane, Štica, Sočo, Ladara, pa i ovaj koji piše, bez lažne skromnosti)! More taštine, tone karizme, milijun ideja, milijun želja, veliki talent, veliko taktičko znanje..., žene, karte, izlasci. I sve je to moglo biti problem - ali nikad nije!
Nije jer je Ćiro znao svakog u dušu, znao je kad nas raspustiti, kad stegnuti, kad nasmijati, kad zabrinuti, kad je ne, a kad je da! U tom je bio ko švicarski sat! Nepogrešiv, u sekundu, od nula do 24!
Hendlao nas je s lakoćom, neusporedivom lakoćom. Misli i riječi bile su mu brze i točne, ponekad ludo duhovite. Sve to je bilo odrađeno i promišljeno, ništa slučajno. Radio je na sebi Ćiroki, stvarao se kroz najdublje ambicije da u nogometu postane netko i nešto. Kroz fajtersko blato njegova bosanskog djetinjstva, kroz gospoštinu njegovih europutešestvija, kroz gradski štih Rijeke i Zagreba, svega i svačega bilo je u Šefa. Dodajmo tome i onaj pronicljivi, freudovski-balkansko uličarski instinkt i miks je jebeniji! Lukavom Šmekeru za psihoanalizu nisu trebali sati kao gosp. Sigmundu, trebao je samo jedan jedini pogled - niti riječ, samo pogled! I sve bi skužio, i sve nas posložio. Šeretski, sugestivno, iz zajebancije!
Pa evo, uz osmijeh…
PRIČA 1
Kakva je bila, sine?
Jednom, bilo je već oko pol’ 4 ujutro, šuljao sam se kroz garažu i lift Intercontija u nadi da ću nekako nevidljivo do sobe 525. Vojni sat je bio zakazan za 12 te dva treninga za sutra, bio je prvi dan okupljanja. Pozovem lift, usporeni glupan klizi naizgled satima, napokon zazvoni, otvore se vrata i - đenje!
Šef unutra! Pocrvenim, taman da nešto izustim, a on me u sekundi skrši s: “Dobra večer, Sine moj, jesi dobro? Reci tati, kakva je bila?” U šoku, stidljivo izustim: “Kartao sam se, Šefe, oprostite.”
”Nemaš se ti šta ispričavati, sine, imaš ti svoje potrebe. Sutra ujutro spavaj i odmori, trenirat ćemo samo popodne. Laku ti noć, kapetane naš!”
Ni sad ne znam šta bih rekao.
Kralj! Smijao sam se dugo, i zavolio ga još više!
PRIČA 2
Pizza za Nijemce
U Francuskoj na Svjetskom, prije četvrtfinalne utakmice s Nijemcima, nastao je cirkus s kartama. Najmanje ih je ostalo za igrače. Kažem Ćiri: “Šefe, dečki pitaju za karte, a niko nas ne je*e ni dva posto, jel’ to moguće?” Odvrati mi: “Sine, svak će dobiti koliko treba, reci im da se ne bune i da će Šef srediti!” Prođu dva dana i nitko nam ništa ne javlja, ja odem opet do Njega i kažem mu: “Šefe, obećali ste, ali izgleda da ni vas ne fermaju dva posto, ako se ne riješi do večeras, mi odosmo van pa vi vidite!” “Pa di ćete van, jesi poludio, dva dana je do utakmice. Zajeban je onaj Mikša (tadašnji predsjednik HNS-a), al’ sje**t ću ga ja, sine!”
Odradimo trening, nitko ništa ne govori, a ja više pitat neću! Dečki pizde, još će pomislit da ih i ja foliram. Revolucija, nema druge. Dođemo u hotel, skupim sve igrače i kažem: “Kapetan časti, ajmo!” Odosmo ravno na pizzu pa do jutra van! Bordel!
Vraćamo se u hotel, bilo je oko 4, skoro zora, a ono nigdje nikoga, čak ni Šefa koji je uvijek tu, uvijek u kontroli. U čudu odosmo u sobe.
Ujutro, na kasnom doručku, dođe do mene kao da ništa nije bilo i veli: “Sine, svaka ti čast, stisli ste ih dobro! Mikša se trese i dat će sve karte!” Mislim se, jel’ me to zajebava, jesam li stvarno tol’ko fudbaler ili? Možda sam ja u nekom drugom filmu pa ne kužim? Nebitno, al’ jedno je jasno - Fellini i Kusturica su male bebe za Ćiru!
Ishod - nije Savez dao sve, ali dovoljno je dao pa se moji sudrugovi smiriše.
Sad, ‘ko će ga znati tko je štekao karte: neki kažu Ćiro, neki kažu predsjednik, nije ni bitno. Bitno je da je ono najbitnije postalo nebitno - jer koga briga što smo bili vani do jutra, maznuli pizzu i ‘ko zna koliko piva i Cola, što je svetogrđe prije utakmice. Ma koga briga za totalni neposluh i krah hijerarhije - jer tada je trebalo nevidjeti - za sve održati. Genij je to lakonski odradio, kao da nije njegova stvar.
Čak je Majstor sav taj nered pretvorio u “našu pobjedu”, našpanao nas pred Nijemce i odveo cijelu zemlju u nesanjanu euforiju i ponos.
PRIČA 3
Poster
Prosa vidim svaki dan kad sam u Zagrebu, 40 godina i tu smo - zajedno!
Ima tome već dosta godina, ide Žućo k meni i smije se ko lud, naglas. Stanemo na ćošku Preradovićeve i Tesline, ispred Korčule, a on se i dalje smije, ne može do daha, suze mu frcaju i pridržava se za mene. “Šta je, šta se tol’ko kesiš?”, i ja ću kroz smijeh. Kaže, sreo Šefa pa mi napokon otkuca kako se Roći bunio na mene jer da sam mu izbio 17 tisuća eura iz džepa. I da mi to nikad neće oprostiti. Kaže da je rekao: “Zamisli, sine, onog pokvarenog kapetana, rek’o mi je da mu brišem onu glavicu s mog predsjedničkog postera ili da će me u novine!” “I šta si mu rekao?”, pitam... “A niš, smijao sam se!”
”Smijo si se, super. I šta još kaže?” “Ma niš, sam me pital za kog bum glasal.” “I šta si mu odgovorio?” “Pa reko sam da za njega, a kaj da mu kažem.”
Grande Žuti, dobri moj Pros.
Da pojasnim stvar...
Šef je te godine, nikad mi nije bilo jasno zašto, odredio da se ponudi za predsjednika RH! Bilo mi je čudno, ali nisam si razbijao glavu, ima čovjek pravo na svoje ambicije.
Tako, prolazim Masarykovom jedno jutro, kadli ono poster “Ćiro predsjednik”, a na slici Aljoša i ja Šefa držimo na ramenima nakon francuske bronce! Na Parku prinčeva, taman nakon Nizozemske. Oblio me hladan znoj, nisam imao pojma. Da me bar šta pitao, da mi je bar nešto rekao. Baš ništa - nula! I baš ona slika koju toliko volim, koja je tako iskonska i prava! Popizdim, nazovem ga i kažem mu da skida tu sliku ili da briše mene s nje jer ne želim da onaj trenutak koristi za jeftine i nebitne političke poene! Za svoju ludoriju. A Ćiro ko Ćiro, direktno u glavu: “Pa sine, uništavaš me, ma je** si mi majku..., jel’ moguće, sine moj, pa izbijaš mi 17 iljada iz džepa, eura, sine, eura!”
Odvratim mu mirno: “Šefe, budite šta god želite za sebe, ne za mene, pa niste mi ni riječ rekli. Skidajte me s postera, pa nećemo valjda Vi i ja zbog svađe u novine.” Veli: “Jel’ to tvoja zadnja, sine?” “Je, Šefe.” Poslao me opet tamo odakle sam stigao na svijet, ali kad smo se vidjeli par mjeseci poslije, zagrlio me ko sina i nasmijao se… Upitao sam ga jesam li mu dužan onih 17? Samo je preletio: “Sine moj, pusti pare, znaš da tebe tvoj Ćiro voli najviše.” Slegnuo sam ramenima, uz uobičajeno: “Znam, Šefe, znate da znam!”
Zastave
Zadnjih godina viđao sam ga po centru Zagreba, djelovao mi je tužno..., nekako izgubljeno. Kao da traži onog sebe kojeg je nemoguće naći. I svaki zagrljaj bio bi prepun nekadašnjeg sjaja, pun zvijezda koje su popadale. Uz obično: “Kako si, sine moj najdraži?” “Dobro, kako ste Vi, Šefe”, i brzi rastanak. On u svoj besciljni krug, ja u neki drugi, možda u konačnici isti.
Živjeli smo jedan do drugoga, Gajeva 7 i 9, tako se pogodilo. Zadnji sam ga put vidio na našem stadionu. Zagrljaj je trajao dulje - da pokažemo ljudima kako je to između nas, a i zbog mog Trenera koji je bio već slabiji i prazniji nego ikad. Ako se negdje trebalo vidjeti po zadnji put, nek’ je bilo tamo - tamo u plavom. Na ovome svijetu, tamo nam se skoro sve i dogodilo, meni i mom voljenom Miroslavu Ćiri Blaževiću, bosanskom Hrvatu iz Travnika.
Eto, Poštovani moj, ispisah par naših momenata da mi se nasmijete od gore. Uspomene naše, Šefe, vrijedne su mi, ne dam ih ni za šta. Kao da zaustavljaju vrijeme i čine ga vrijednim, samo ga uspomene čine vrijednim.
Nema više papira, sve je skučeno danas, pa Vas moram pozdraviti. Samo jedna mala molba za kraj ili doviđenja, neka Vam ne bude teško:
Dragi moj Ćiro, dragi naš Šefe, Vaš mladi, nadobudni kapetan nije više mlad..., a ni nadobudan. Život ga je, kao i sve druge, navodno normalne, naučio pameti i okoričio - ugasio lažni sjaj. Neću Vam, nekako si umišljam, stići loš. Pa ako zatrebate boljeg i zrelijeg kapetana, predlažem se - uvijek Vas je lijepo imati za Šefa.
I molim Vas lijepo: naredite Uzvišenom da odredi najgušći oblak s kojeg se dobro vidi naš zeleni nogometni teren pa u beskonačno zabijte dvije zastave: Dinamovu plavu, skroz plavu! I kockastu, našu najljepšu! Pa da se zajedno savijemo pod njih, da nas obgrle, Šefe. U ljubavi vječnoj - Našoj!