Vrlo su zanimljivi ti nogometni odnosi Hrvatske i Slovenije. Na neki su način i bizarni u svjetlu rezultata proteklih 30 godina. Od prvog gostovanja Vatrenih u Deželi, i pobjede 1:0, naša reprezentacija odigrala je u idućih 4 gostovanja ostvarila isti broj pobjeda. I prošlog ožujka, nakon 30 godina međusobnih dvoboja, Slovenija je prvi puta porazila Hrvatsku. Zgodno je pripomenuti da je posljednji sraz prije toga odigran 2008.godine, nakon EURA, kada je Bilićeva Hrvatska u Mariboru sa 3:2 svladala Sloveniju, (i) tada vođenu od Matjaža Keka. Isti trener je dakle proljetos prekinuo neugodnu tradiciju poraza Slovenaca na svom bunjištu...
Tko bi onda mogao pomisliti da će Slovenija biti kao gost kudikamo opasniji i učinkovitiji suparnik Hrvatima. Osim prve pobjede daleke 1995.godine, u iduća tri domaćinstva Hrvatska je izvojevala samo tri remija. Posljednji put sada već daleke 2003.godine...
Zašto Vatreni imaju tako puno problema kada ugošćuju Slovence na svom terenu? Netko bi mogao pomisliti da je korijen toga podcijenjivački odnos Hrvata prema slovenskim nogometašima, ali onaj koji je gledao te utakmice vrlo dobro zna da to nije bilo tako. Štoviše, bilo je vidljivo da naši igrači i u eri brončanih (1990tih) i u prvoj fazi nakon njih ulažu dodatno htjenje da u susjedskom rivalitetu osiguraju pobjedu. Uostalom, čak 7 od 10 utakmica sa Slovenijom bilo je u sklopu kvalifikacija za SP ili EP, od toga 3 u Zagrebu i Splitu. Među njima i jedan play off za EURO 2004. Gdje se Hrvatska plasirala klasikom, remijem kod kuće (1:1) i pobjedom u Ljubljani (1:0). Teškom mukom. Izuzev jedne utakmice u Zagrebu (2:0) te jedne u Ljubljani (1:3) sve ostale utakmice bile su na jedan gol razlike ili egal. Zato se može sa priličnom sigurnošću najaviti da će na Poljudu biti neizvjesno i napeto...
Slovenija, koja je u prosjeku 56.reprezentacija po FIFA rejtingu, u Hrvatskoj po nepisanom pravilu igra u niskom bloku i na (polu)kontre. Ona je tehničkom kvalitetom inferirornija reprezentaciji Hrvatske, ali te razlike, nekad veće a nekad manje, kompenzira izuzetnom taktičkom disciplinom i izvanrednom borbenošću. To je logična posljedica susjedskog rivaliteta, u kojem uvijek ima naglašene motivacije, ali i mentaliteta koji krasi igrače dviju selekcija. Slovenci su poznati kao vrlo disciplinirani ljudi i revnosni u izvršavanju svojih zadaća. Hrvati su ajmo reći ležerniji, manje uporni u izvršavanju taktičkih obveza i lakše ih ponesu emocije.
Svejedno da li povedu ili gube. I dok je niski blok, strpljivost i kontra temeljni pristup Slovenije, tako je i napadanje, manjak strpljenja i višak nervoze ako ne ide po planu, temeljni okvir hrvatskog pristupa. U međusobnim omjerima upravo to dolazi do izražaja. Igrajući u Hrvatskoj Slovenci se čvrsto zatvore, agresivno se brane i vrebaju trenutak pada koncentracije Vatrenih da bi ih u kontri, ili u akciji nakon prekida kaznili. Činjenica jest da Hrvatska protiv suparnika koji je defenzivno zgusnut vrlo teško probija blok. Kada je taj suparnik uporan i discipliniran u izvršavanju taktičkog plana kao što su Slovenci, onda poslovična nestrpljivost Vatrenih protokom vremena prerasta u nervozu. Što je samo mlin na vodu poslovično vrlo borbenim Slovencima u Hrvatskoj, očito motiviranih da se pokažu protiv Hrvatske. Upravo se takvi scenariji očekuju na Poljudu...