Nakon pobjede nad Slovačkom i plasmana na Europsko prvenstvo u eter su puštane rečenice koje bi se slikom moglo prikazati kao busanje u prsa, a po porazu od Portugala i sretnog ostanka u eliti Lige nacija reprezentativni milje ponizniji je nego ikad otkako je Zlatko Dalić izbornik.

Crno na bijelo

U godinu dana, od studenoga 2019. do studenoga 2020. godine, dogodio se kopernikanski obrat u percepciji Vatrenih, ta istina “na prvu loptu“ zabrinjava, ali kad se bolje raskopa ispod površine trenutačnih zbivanja u državnoj nogometnoj momčad procesi kojima svjedočimo mogli bi rezultirati dobrim jer potencijala ima.
Lako se sjetiti kako smo zaključili proteklu godinu, optimizam je prštao, najavljivala su se čuda na Euru, ponavljanje Rusije, ako ne i više.

Nemalo komentatora tvrdilo je da Dalić ima jaču momčad nego na Svjetskom prvenstvu jer osim što su se oprostili Mandžukić i Subašić “u postojbi“ su bili svi stari asovi, a nove zvijezde u liku Livakovića, Vlašića, Petkovića, Brekala… igrom su slale poruku da žele nastaviti slavni put.

Ligu nacija pamtit ćemo kao čistilište: misli, procjena, stvarnih vrijednosti i očekivanja. Euro je pomaknut za godinu dana, a nakon tek jedne pobjede i pet poraza, više lošeg nego kvalitetnog nogometa, recenzije Hrvatske niti ne nalikuju na prijašnji euforični optimizam. S koronom je došlo i prizemljenje.

U 2020. dobili smo crno na bijelo da niz Srebrnih ima silaznu putanju i da nikad više neće biti kao u Rusiji, Ivan Rakitić je otišao, na Luki Modriću vidi se teret godina koliko je god i dalje vrlo dobar, utvrdilo se da nove zvijezde tek trebaju dokazati tko je doista as, a čija će slava trajati poput jogurta.

Primjerice, Bruno Petković se ugasio na način koji se nije mogao predvidjeti ni u najlošijem snu i ostaje nam samo nada da njegov put ima i povratni trak. Defenzivna igra u više se navrata pretvorila u karikaturu nogometa, od prepoznatljivosti imamo šaranje s formacijama i sastavima, otvorene su rupe na pojedinim pozicijama čim jedan igrač izostane, a rezultata se ne volimo prisjećati.

Izazov života

Zlatko Dalić pred trenerskim je izazovom života. Dok je u Rusiji bio baš izbornik, sad najmanje jednako toliko mora biti i trener-stvaratelj. Jedva je želio da 2020. godina prođe, no sljedeće ga čekaju dosad neviđena iskušenja. Cijele kvalifikacije za SP po ekspresnoj proceduri i završnica Eura. Velika hrvatska momčad iz Rusije je rastaljena, 2020. je bila njezin kraj. Ostali su tek dijelovi, bitni i nadamo se i dalje moćni, ali samo motor, getriba i poneki kotač. Nema čak ni karoserije. Međutim, etapa iza nas ostat će upisana u povijesne knjige kao godina u kojoj je začeta nova Hrvatska. Kakva će biti i što možemo očekivati odgovori će stizati u sljedećih 365 dana.

Pratili ih pehovi

Vatreni su se okupili 31. kolovoza, a rastali 17. studenoga, u dva i po mjeseca igrali su osam utakmica, s dvije pobjede, jednim remijem i pet poraza, računajući i prijateljske oglede sa Švicarskom i Turskom, napravili su najlošiji godišnji skor u povijesti naše nacionalne vrste, primili su nevjerojatnih dvadeset golova, pritom je izbornik kombinirao i dao šansu mnogima, a niti jedan ogled nisu odigrali s najjačom postavom. Pratili su ih i pehovi zbog izostanaka. Trpjeli smo frustracije zbog Hrvatske koja nije bila sposobna odigrati niti jednu cijelu pravu utakmicu i finiširati dvoboj s jakim rivalima bez poraza, čak i više nego zbog same činjenice što su Francuska i Portugal za naše ostali nedostižni.

Međutim, u svemu tome dobili su nove igrače, prije svih Antu Budimira, Domagoja Bradarića, Marina Pongračića i Filipa Uremovića, značajnije role odigrao je Mario Pašalić, proširen je kadar što će biti nužno u još jednom ludom ritmu, a koliko će to vrijediti i hoćemo li se kod prisjećanja na 2020. više vraćati na sahranu medaljaške generacije ili rođendan novih šampiona već sad s nestrpljenjem čekamo odgovor. Nije crno, Hrvatska je u boljoj poziciji nego što pokazuje pogled na tablicu i statistike.

Potencijal postoji, vidjelo se što ne valja, a kad u takvom stanju zabiju i Francuzima i Portugalcima u svakoj utakmici jedan ili dva gola, to ohrabruje. Ofenzivne kvalitete su tu, treba riješiti određene probleme, stisnuti obranu i opet to može biti jako dobro. U tome će mnogi koji nisu bili u Rusiji imati bitnu ulogu. Ljudi nove Hrvatske.