Dejan Lovren ime je koje će zvoniti u hrvatskom nogometu i za pedeset i za stotinu godina. Tko god bude sastavljao najbolju jedanaestoricu Vatrenih svih vremena bit će mu prvi izbor ili barem ozbiljan kandidat na stoperskom mjestu. Hrvatska je imala i Bilića, i Štimca, i Šimića, i Šimunića, i Roberta Kovača, i Ćorluku, i niz vrsnih središnjih braniča, ali nitko nije bio uspješan kao Lovren, nema takvu trofejnu biografiju. Nitko.
Čak niti oni koji su uživali status velikih faca. Koliko ga god nekad kritizirali, i mi novinari i navijači, kad je bilo najpotrebnije, kad se igralo na najvećoj sceni i za najveće uloge Lovren je bio najbolji.
Pobjednički karakter najjača mu je vrlina, on je došao u Katar s porukom da ćemo osvojiti zlato. Modrić, Ćorluka, Lovren... potpuno su promijenili melankoličan narativ s Eura 2021. i pretvorili ga u šampionski godinu kasnije. Bez takvog garda ne bi bilo bronce.
Jedini je naš obrambeni igrač sa dvije medalje na velikim natjecanjima koje je svojom rukom kovao jer Domagoj Vida u Kataru nije ušao u igru. Bio je prvak Europe i Engleske s Liverpoolom, osvojio i brojne druge trofeje, ti plemeniti metali izdižu ga iznad ostalih, a srcem i emocijama koje je nosio na teren oduševljavao je i osvajao navijače. U Rusiji 2018. godine u Sportskim novostima uvrstili smo ga u najbolju momčad Svjetskog prvenstva, i ne samo mi nego i mnogi drugi, a izbornik Zlatko Dalić kazat će da je njegova velika zasluga što je u Kataru takvo priznanje dobio Joško Gvardiol.
Mnogi fanovi pamtit će ga kao heroja nacionalne vrste, kao ratnika u dresu za koji je vjerovao da mu daje nadnaravnu moć, njegova je karijera savršeni predložak za filmski scenarij o putu od dna, zbjega s rodne grude usred ratnog užasa do slave i bogatstva.
Najdramatičniji i prijelomni trenutka bila mu je 2016. godina kad nije išao na Europsko prvenstvo u Francusku. Ante Čačić nije ga vodio nakon incidenta u ožujku na prijateljskoj utakmici s Mađarskom u Budimpešti. Svojevoljno je kao pričuvni igrač prekinuo zagrijavanje i sjeo na klupu nezadovoljan što nije ušao u igru, to je ozbiljno naljutilo izbornika koji ga je prekrižio za EP, da bi se otkrilo kako su njegove tadašnje frustracije bile posljedica obiteljske drame i privatnih problema koji su nakon toga užarili medije.
U toj emocionalnoj vrteški bio je na korak da objavi kraj igranja za reprezentaciju, pretpostavljamo da se upravo na taj trenutak referirao u oproštajnom pismu u kojem priznaje kako je već jednom ranije "sjeo za kompjuter" da ga napiše, ali je odustao u zadnji čas. Tko zna što bi se dogodilo, i bi li Hrvatska bez njega ispisala tako veliku nogometnu povijest, 2018. godine, a onda ponovno 2022.
No, Čačić je odletio u Englesku i sve su riješili u četiri oka. Nije ga vodio na Euro, što je javnosti prezentirano kao njihov dogovor da uzme vremena i sredi se, a potom je nastavio igrati u nacionalnoj vrsti... Sa zgarišta na kojem se našao ranjen sa svih strana izašao je kao jači čovjek i bolji igrač. Vinuo se do vrhunaca i napravio sve najbolje stvari u karijeri. Za mnoge su ljude pisci nalazili metaforu u ptici Feniks koja se rađa iz pepela, Lovren je kao nacrtan da bude ovodobna alegorija na sveto mitološko biće.
Šteta je što se ponekad nije mogao bolje kontrolirati i što je znao tražiti neprijatelje tamo gdje ih nije bilo, poput verbalnih obračuna s novinarima. Isplao je da je zadnje što je učinio u odori A reprezentacije to što se obrušio na hrvatske izvjestitelje iz Katara te to garnirao optužbama kako nismo bili sretni što je Hrvatska osvojila medalju. No, to će se zaboraviti.
Ostat će činjenica da je Dejan Lovren jedan od naših najznačajnijih nogometaša svih vremena. Na stručnjacima je da kažu spada li među deset, dvadeset ili gdje ga već vide.