U srijedu predvečer sletio sam u Glasgow nakon 2805 dana. Glasgow naše sudbine. Dočekao me taksist s tvrdnjom. “Hrvatska - Češka, to je 50:50. Pali ste jako nakon Svjetskog prvenstva, a Česi imaju izvrsnog centarfora i odličnu obranu“. I mišlju da su Škoti bolji od svih, ali nesretno su izgubili u ponedjeljak…

Jedna od ružnih noći

Dramatičnu noć u Glasgowu s 10. na 11. listopada 2013. godine nikad neću zaboraviti. Nakratko sam osjetio nelagodu koja ipak nije prerasla u traumu. Jedva sam se, nakon što je već zračna luka bila zatvorena za čekiranje, probio do jednog od čarter-aviona za Zagreb. Tamo je atmosfera bila kao na karminama. Izgubili smo od Škotske 2:0 i Igor Štimac je dao mandat na raspolaganje.

Kvalifikacijska skupina za Brazil te je večeri na Hampden Parku završila i ostao je samo play-off za proboj na Svjetsko prvenstvo. Muk i kružoci u kojima se nešto razgovara ispod glasa. Na putu do mojeg aviona izravno stoje Štimac i Alen Bokšić. Vidno na iglama.

- Igore, slučajno sam naletio na tebe, ima li što novoga - pitam nadajući se kakvoj informaciji s njegove strane.
- Slučajno me zaobiđi - kazao mi je i okrenuo se.

Igor Štimac

IAN MACNICOL Afp

Hrvatski izbornici kad ostaju bez rezultata nerijetko gube i tlo pod nogama, a krivce traže na krivim adresama. Svašta sam na tom letu do Zagreba čuo tko je za njega, a tko protiv, tko bi ga rado spasio, a tko mu je presudio, ali to je bila gotova stvar.

Nakon toliko vremena u Glasgowu su moderna pitanja - imate li negativan test na Covid, jeste li naručili nove, no mene je “oprala“ ta odvratna večer, jedna od ružnijih u povijesti hrvatske reprezentacije u kojoj nas je Škotska matirala 2:0, a Hrvatska je bila raštimana da valjda nije moglo biti gore. Kad je Lovren uhvatio za vrat Strinića kod penala za domaćine, stvari su izmaknule svakoj kontroli...

Vatreni su prvi put u Škotskoj nakon toliko vremena. I dalje su u reprezentaciji Modrić, Lovren, Vida i Perišić, četvorica aktera neslavne utakmice. Nakon dva prethodna remija na Hampden Parku to je bio vrhunac naše negativne tradicije.

Moramo se toga prisjetiti jer ponoviti se ne smije. Danas u Glasgowu ponovno nismo s najboljim kartama, ali ozračje je ipak bolje. Nekako nas dočekuje na krivoj nozi, međutim, gajimo vjeru da je 10. listopada 2013. bio kraj stradanjima u zemlji “hrabrog srca”.

U toj mučnoj noći niti slučajno ne bih pomislio da sam zadnji put gledao Niku Kranjčara u nacionalnoj vrsti. Odradio je svih 90 minuta i nikad se nije vratio. Ironija je sudbine da je kasnije igrao za Glasgow Rangers, no izbornici ga nisu htjeli. Majstor koji bi vjerojatno još više napravio u nogometu nekog ranijeg doba otišao je nečujno, bez oproštaja, bez pisma i gromkih suza.

Dok je god igrao nogomet nije se mirio da je to kraj, ali ozljede su rekli - nećeš dalje! Ta na Hampden Parku bila mu je 81. utakmica u kojima je zabio 16 golova u 9,5 godina igranja za A selekciju. Neka ove riječi, odavde iz Glasgowa, budu omaž jednoj karijeri o kojoj će se uvijek govoriti…

Ademi na klupi

U toj gunguli malo je tko primijetio da je na klupi Hrvatske sjedio Arijan Ademi. Da ga je Štimac uveo na teren nikad ne bi imao pravo odjenuti dres Makedonije jer radilo se o kvalifikacijskom susretu. I danas bi sigurno bio s Vatrenima. Štimac ga je cijenio, ispalo je da mu nije stigao dati pravu šansu.

Definitivno nam treba bolja noć u Glasgowu. U protivnom će Glasgow International trajno ostati luka hrvatskog očaja.