Oni koji poznaju Maksimir i oni koji su na njemu odrasli, sa svime će se moći pomiriti. I da je pandemija, i da je ovih oko sedam tisuća gledatelja koliko ih je moglo biti na tribinama zapravo “premija” u odnosu na ono koliko ih može biti na tribinama velebnijih stadiona od Maksimira.
Dobrodošli na reprizu
Žalili su se Francuzi da je kod njih dopušteno tek tisuću ljudi. I sve je to, ajde, postalo “novo normalno”, ali onda uđeš na stadion i vidiš istočnu tribinu. Gorostasnu, ranjenu i praznu. Golu od glave do pete.
- Dobrodošli dragi gledatelji na još jednu reprizu finala Svjetskog prvenstva - uzviknuo je službeni spiker, a nekoliko metara dalje zagrijavaju se Modrić, Perišić, Mbappe...
Sjetiš se Lužnikija i gledaš prazan, pust Istok, tribinu koja je u povijesti “donijela bodova” i reprezentaciji i Dinamu, često i više nego su ih donijeli sami napadači. Nećemo taj Istok nikad prežaliti, kako bi grmjelo “Neka pati koga smeta” da je staro normalno. Teško se naviknuti, svakome.
Ali, ipak, ima i šaljivih priča vezanih za tu turobnu priču o koroni, potresu, Maksimiru... Pitali smo jednog iskusnog navijača, koji je prošao puno toga, da nam opiše kako iz kuta čovjeka koji je nosio glavu u torbi izgledaju utakmice kad mu na ulazu mjere temperaturu umjesto promila?
- Zamisli, pita mene redar na ulazu imam li masku. I ja mu kažem da nemam. Čovjek mi kaže da odem kući.
Ima li veće?
Zaboravio čovjek masku, dogodi se?
- Ma ne... Znaš, mene cijeli život na ulazu na stadione pitaju imam li baklju i ja instinktivno odgovaram: “Nemam.” Nisam mislio da će me pitati za masku! Joj, a kad se sjetim da su mi nekad govorili da moram skinuti povez s lica, ha-ha. Imao sam masku, ušao sam na stadion, ha-ha.
Nije time završio:
- Što je najgore, nekad su mi baklju mogli naći jako teško. Sad, da me pretresao, našao bi u svakom džepu jednu masku, ha-ha. Nisam u formi!
Po nekoj staroj navadi željeli smo rezervirati mjesto u jednom restoranu blizu stadiona prije utakmice. Ima mjesta, kažu, nema potrebe. Dva i pol, tri sata prije utakmice, prazni stolovi. Dolaze polako ljudi, u stara dobra vremena već bi se pjevalo, okretale runde. Sad ljudi stižu, dominiraju kockasti dresovi, ali svi sjede za stolovima, tu i tamo dobace poneku prognozu:
- Bit će 2:0 za nas! Srušit ćemo Francuze.
Više je to kurtoazni optimizam nego prava euforija. Prilazi nam Marko, kaže da dolazi iz okolice Osijeka, suočava nas s realnošću.
- Ima li veće utakmice od ove, u normalnim okolnostima? Da ti kao navijač svjetskih doprvaka u svojoj državi dočekuješ svjetske prvake. Nema, za nas Hrvate ne može biti veće časti, jer teško da ćemo ikad biti prvaci, a ako i budemo, hoćemo li mi to doživjeti? I sad, oni dođu u ovakvim okolnostima.
Hoćemo stadion
Nevjerojatno je, zapravo, kako nam nije suđeno da te utakmice s Francuzima budu spektakl. Prije 20 godina također su u Maksimiru gostovali svjetski prvaci, pripremali su se za nastup na Europskom nogometnom prvenstvu, koji su potom i osvojili. Zidane, Deschamps, Henry, Desailly, Petit, Thuram, Barthez... Oproštaj Dražena Ladića i konačnih 0:2.
Bilo je tada na Maksimiru svega desetak tisuća ljudi, neka loša vibra oko nacionalne reprezentacije, kišni dan. Tad ljudi nisu htjeli, sad su htjeli, ali nisu mogli. Šteta...
- Razvalit ćemo ih danas, osjećam - poručio je izrazito optimistično mladić iz Delnica.
Sjetili smo ga se ubrzo, kad je Griezmann zabio Livakoviću za 0:1. Nestalo je u tom času i te male, sitne euforije. Doduše, sa Sjevera se orilo “U boj, u boj”, Zapad je to podržavao, ali dojma smo da nitko uistinu nije bio optimist da će Hrvatska nadigrati Francuze. Kad pogledaš Istok, tko će zabiti taj gol?
Inače, u nekoliko se trenutaka sa sjeverne tribine, onako sramežljivo, zaorilo: “Hoćemo stadion!” Ne treba objašnjavati, sad je valjda svima jasno da “ovo” više nema smisla. Srećom, nije padala kiša, listopadska je večer bila ugodna, ne odveć hladna pa je dojam čitavog ambijenta bio ponešto pozitivniji od onoga protiv Švedske. Ali, to je puki slučaj, Maksimir je i dalje jednako derutan, jednako rugoban kao i inače. Eto, nebo se smilovalo, ovaj put, ali poruka je svejedno ista: Hoćemo stadion! Kome god ona bila upućena, tko god se osjetio prozvanim. Ako se osjetio...