Nije to jednostavan posao jer zemlje u kojima su rođeni i igrački rastu itekako na njih polažu prava…
Nedavno su u Vukovaru na Memorijalu vukovarskih branitelja bile tri ekipe Hrvata iz inozemstva: Sjeverna Amerika, NSK Njemačka te Austrija-Švicarska. To su nogometaši do 14 godina, mnogima je to bio prvi konkretan kontakt s nogometom u Hrvatskoj.
Izbornik Zlatko Dalić samo je u novije doba dao šansu Antoniju Čolaku i Marinu Pongračiću iz Njemačke, te Luki Sučiću iz Austrije, a stalno dolaze novi talenti u vrste koje vode Igor Bišćan (U-21), Josip Šimunić (U-19), Tomislav Rukavina (U-17)… Ipak, još od braće Nike i Roberta Kovača Hrvatska nije dobila velikog igrača iz Njemačke.
Zadnji as iz dijaspore koji se oprostio od hrvatskog dresa bio je Ivan Rakitić. Njegova je rodna zemlja Švicarska. Prije toga Australac Josip Šimunić. Pod dijasporu može se uvrstiti i Matea Kovačića, iako ga nitko tako ne doživljava. Na svijet je došao u Austriji, u Linzu, a s 13 godina Dinamo ga je doveo u Maksimir i odmah uključio u hrvatsku U-14 nacionalnu vrstu… Bio je to primjer odličnog i pravodobnog posla, ali i ranog otkrivanja potencijala.
Prije toga bilo je i drugih vrlo zapaženih igrača kao što su Ivan Klasnić (Njemačka), Mladen Petrić (Švicarska), te manje istaknutih, a koji su dobili šansu, poput Ive Iličevića, Marija i Tomislava Marića, Filipa Tapalovića iz Njemačke, Anthonyja Šerića, Joeyja Didulice iz Australije... Kao i neuspješnih pokušaja kao što su bili Branimir Hrgota iz Švedske, Daniel Biloš i Dario Cvitanić iz Argentine, Gregory Sertić iz Francuske, pa sve do Christiana Pulišića iz SAD-a. Specijalna je priča Zlatan Ibrahimović jer pitanje je kolika je bila šansa da se njega privoli da odjene dres zemlje iz koje mu je majka.
Hrvatska je od dijaspore dobila puno, ali vjerojatno može i više. Od 2009. godine, kad su zadnje utakmice odigrali Niko i Robert Kovač iz Njemačke, iz države u kojoj živi najviše Hrvata koji su izvan svoje domovine, nismo dobili zvijezdu Vatrenih. Kako se sve više igrača pojavljuje u konkurenciji, jednom će se i to dogoditi. U mlađim selekcijama već su osim spomenutih Pesch, Šuver, Ivanović... a dolaze novi, neki s kojima se pregovara, pojedini koji samo čekaju poziv izbornika.
Ponekad će netko pokrenuti temu treba li se Hrvatska više posvetiti radu s igračima u Hrvatskoj ili dijaspori, kao i hoće li dečki izvana uzimati mjesto onima iz domaćih sredina. To su partikularne, a ne nacionalno dobronamjerne teze, jer svima je jasno da se neke nove jake Vatrene može stvoriti samo u našim klubovima.
Ali, kad na to dodate jednog Rakitića, dođete do finala Svjetskog prvenstva! I zato je dijaspora toliko bitna. Malo nas je i moramo koristiti sve resurse.