Kako je to uobičajeno kod nas, kada se u javnosti stvori nezadovoljstvo učinkom reprezentacije, prevladava ona destruktivna linija „svi vani, mladi unutra“. Da je Hrvatska i zemlja 40 milijuna ljudi takav pristup je neracionalan, a kamoli za okvire 4 milijuna stanovnika. Kao da je pitanje znanosti uvidjeti da jedno turnirsko izdanje neke momčadi ili igrača ne znači trajnu vrijednost. Nije bilo tako nakon Rusije super sile Hrvatske, kao što sada nakon ovog EURA nije ona okvir slabih reprezentacija.. Stvari treba kritički analizirati ali u kontekstu učinka na ovom turniru, a ne u okviru preispitivanja nečije vrijednosti. Andrej Kramarić nam je u tim domaćim folklorima prigodan primjer.
Igrač koji je od početaka seniorskog nogometa i potom kroz težak put do europske afirmacije često dijelio kritiku i javnost, nedavno je navršio 30 godina. Pred njim su, po logici stvari, najzrelije i vjerojatno najboljih par godina karijere. U Bundesligi je stvorio veliko ime, u osrednjem ligašu mu je odličan učinak i vjerojatno mu treba jači klub za ambiciju novog iskoraka. No, i u ovom statusu Hoffeinheima ima dovoljan okvir iskazivanja reprezentativnih mu vrijednosti.
U Vatrenima je pod Kovačem debitirao rujna 2014.godine, u Puli, protiv Cipra. Asistirao je Mandžukiću za pogodak (2:0) i igrao svih 90 minuta. Od tada je skupio 58 nastupa, od čega 29 kao starter, uz tek 13 cijelih utakmica. Drugim riječima, nije se uspio nametnuti kao standardni ni kod Kovača, Čačića i Dalića. To je jedan od razloga javno iznesenog mu nezadovoljstva statusom, a što prilično iritira suigrače i izbornika. Drugi razlog njegovom nezadovoljstvu je što želi igrati poziciju kao u klubu, a to je iza prve špice, sa većom slobodom kretanja kako mu igra nalaže. Je li Kramarić zakinut u statusu, treba li više igrati i da li ga doista treba postavljati na mjesto koje on tvrdi da mu najviše odgovara?
Reprezentacija nije klub. Ona se povremeno okuplja i godišnje igra desetak utakmica. Hrvatska nema veliku bazu i ne može uvijek imati specijaliste u postavi, pa se nekad moraju preoblikovati pozicije igrača kako to momčadi treba. Tamo gdje su pozicije popunjene najboljim igračima, onda oni koji dolaze „iza“ moraju biti strpljivi. Tko je polivalentniji može biti korišten i na drugim pozicijama. Pored nedodirljivog golgetera Šukera i idealne mu druge špice Bokšića, izvrsni se Goran Vlaović uglavnom morao zadovoljiti ulogom džokera, i na tom planu bio je vrlo učinkovit. U Kramarićevoj eri na devetki je glavni bio Mario Mandžukić, šansu je stalno čekao Nikola Kalinić. Na poziciji polušpice (u 4231) znali su igrati i Rakitić, i Kovačić, i Modrić, i Vlašić. Stvar je i u taktičkoj ideji određenog izbornika, više ili manje ofenzivnoj, da li preferira fizičku komponentu ili tehnički jačeg igrača.
Kramarić je igrač koji je hitar u malom prostoru, agilan, okretan. Na dužu dionicu nema dovoljnu brzinu da kao špic igra na kontru, a nema ni visinu (177) da bude sidrun i skakač. Zbog sjajnih tehničkih faktora, odličnog kretanja između linija, driblinga u gužvi, kao polu-špic i drugi napadač djeluje optimalno rješenje. Kao devetka može biti solidan izbor ukoliko mu se prilagodi napadačka igra. Kramarić dakle može igrati na više pozicija jer ima znanja, ali je druga stvar koliko mu način igre momčadi, trenerove ideje i fizički potencijali utječu na (željeni) učinak…
Zbog dojma kako je sebičan u igri oko njega su se opet podijelili stavovi. Na EURU je odigrao ispod svojih mogućnosti i to prioritetno jer je bio izvan forme. Nakon što je propustio realizirati top šansu na 3:3 u produžetku, mnogi su to uzeli kao primjer kako se krivim vraća pretjerana samouvjerenost i krivi pristup. I opet oko njega prevladavaju negativni okviri vrijednosti i nužnosti u reprezentaciji. Podosta je dakako i predrasuda. Vjerojatno zato neki nisu prepoznali da se u ovim pripremama Kramarić vidno trudio pokazati da je kolektivni igrač. Tražio je suigrače više nego što je dovršavao akcije. Trudio se i u defenzivnim rolama, iako mu to teže ide, pogotovo na boku. Nakon što je osjetio da su odjeci njegovih istupa stvorili određeni animozitet, više nije nastupao u medijima. Promjena garda izvan terena možda je počela, i to bi posljedično moglo donijeti boljitak njegovom statusu u momčadi.
Za taj iskorak bitno bi bilo da Kramarić shvati da nije Šuker. Ili drugim riječima, da nema on, a ni velika većina reprezentativaca takav status nedodirljivog startera. Kramarić u reprezentaciji mora igrati do daske, gdje god i kad ga postavi izbornik, onako kako to čini u klubu. I u pristupima, medijskim i unutar okruženja reprezentacije, treba prihvatiti da je jedan od igrača. Vjerojatno je da će onda puno lakše funkcionirati u momčadi, podignuti učinke i posljedično ojačati status na pozicijama gdje radije igra. Od isijavanja stalnog nezadovoljstva sasvim sigurno nema koristi. Naprotiv…