Oko utakmice u Larnaci ne treba okolišati. Hrvatska je toliko bolja od Ciprana da pobjeda ne bi smjela doći u pitanje. Eventualno može biti spornije kakva će biti uvjerljivost osvajanja bodova. Baš zato je ova utakmica dobar test provjere koliko je osvježena Dalićeva reprezentacija iskoračila na planu natjecateljskog fokusa. Pozitivne nagovještaje spoznalo se u rujanskom turnusu, ali za snaženje trenda ključan je kontinuitet.
Cipar je u dosadašnjem tijeku kvalifikacija pokazao da je uvjerljivo najslabiji takmac u skupini, što je zorno potvrdila uvjerljivost poraza s Maltom. I u najgorem trenutku Vatrenih u 2021. godini, u ožujku (poraz od Slovenije), istodobno kad je bio i najbolji trenutak Ciprana (remi sa Slovacima i potom pobjeda nad Slovenijom), večerašnji suparnik djelovao je nemoćan ugroziti Livakovića.
Ulazak je bitan
Sada smo u najboljoj fazi Vatrenih i najlošijoj fazi Cipra tijekom 2021. godine, što vodi logičkom zaključku da bi uvjerljivost Hrvatske trebala biti potpuna. Hoće li biti takva ili teža ovisit će o pristupu, strpljenju i spomenutom natjecateljskom fokusu naših igrača.
Taj fokus je bio podosta sporan u ovoj godini, nadovezan na posljedice serije poraza u dvobojima s najjačim selekcijama unutar Lige nacija prošle dvije sezone. Manifestirao se i na Euru, pa je sukladno važnosti natjecanja ogolio sve interne probleme unutar reprezentativne grupe. Ti su problemi u odnosima između trenera i igrača, odnosno, između igrača, samo osnažili dekoncentraciju na terenu, odnosno, u natjecateljskom dijelu. Od rujna izbornik Dalić je, napokon, presjekao linije anarhičnosti i nelogičnih taktičkih ponašanja, uslijed čega se lakše ostvario željeni doseg (7 od 9 bodova). Kako se sada ukrotio nered u javnoj komunikaciji, primjetno je da je profitirala homogenost grupe, a to je preduvjet da bi ona bila kompaktna i učinkovita na terenu. Sama činjenica da se sada javnost bavi tematikom taktičkog okvira, a ne odnosima i problematičnim ponašanjima, govori navedenom u prilog.
U trendu je sada priča o tzv. lažnim devetkama. Kao što je to donedavno bila priča o potrebi igre s tri braniča. Ili ona o (ne)učinkovitosti tzv. romba. A nadire priča i o obrambenom preporodu Vatrenih. Govorimo o temama unutar godinu dana. Uvjerljiv je dojam da je kvalifikacijski hod Hrvatske na sličnim kotama onom iz 2019. godine. Tada smo primili više golova, ali smo i dali više nego sada. No, ključno je da se prepoznaje kako nam konkurencija bitno više dopušta, nego je to bilo u lanjskom srazu sa Francuzima, Portugalcima, Švedima u Ligi nacija.
Hrvatska u Larnaci neće imati teret imanja ili nemanja klasičnog centarfora, nego samo kako će Vatreni ući u utakmicu i biti stalno koncentrirani, neovisno o težini proboja domaćeg bunkera. No, za jače suparnike (i obrane) igra bez devetke je hendikep. To je problem i velikim momčadima, čije periodične pobjede ne mogu sakriti limit za iskorake (recimo, Španjolska), a kamoli za Hrvatsku, kojoj nedostaju doze više drugih nužnih faktora kompenzacije (brzina, fizička moć, tehničko-taktička skladnost). To je, međutim, jedna druga tema...