Hrvatska se porazom od Španjolske oprostila od ovogodišnjeg Europskog prvenstva. Onaj glavni cilj, prolazak skupine, je ispunjen, ali ponovno smo zapeli na prvoj prepreci u nokaut fazi natjecanja.
Sa završetkom EURA moramo se okrenuti budućim izazovima, a samim time i pronaći odgovore na neka bitna pitanja...
1. STATUS IZBORNIKA
Nakon euforije odobravanja u Rusiji, tri godine potom Dalić je osjetio euforiju negative prema sebi. Nedvojbeno je da je imao podosta grešaka, nelogičnih taktičkih i tehničkih izbora. Pokriva ga goli rezultat, prolaz grupe, ali odaje se dojam da izbornik teško kontrolira reprezentativnu grupu. On pojačava tu sumnju nelogičnim javnim istupima o izostanku kemije u svlačionici između starijih i mlađih, pa u prozivanju igrača nakon utakmice i direktnije nego mediji i javnost. Jesu li nedosljednosti koje pokazuje odraz izostanka snage da donosi važne i teške odluke ili je to samo trenutni slučaj? Njegov daljnji status (učinkovitost) umnogome ovisi upravo o tom pitanju.
2. ORGANIZACIJA IGRE
Neočekivano dosta trenera u Hrvatskoj relativizira pitanje identiteta igre. Kao uvijek je Hrvatska igrala zatvoreno i na kontre, pa ne treba raditi drame oko njene organizacije. Nama se čini da je upravo to uzrok slabostima u njenoj igri, manjak organiziranosti. Nakon Rusije i jedne prilično uigrane postave kroz duže vrijeme, uslijedilo je dosta lutanja u izborima igrača, načina igre, taktičkim formacijama i uopće oko pristupa procesu rekonstrukcije reprezentacije. Uslijed toga je manjak organiziranosti, recimo reakcije na suparnički aut, prekid, automatizme, još i vidljiviji jer nema uigranosti.
3. HOMOGENOST GRUPE
Reprezentacija nije homogena već duže. Dalić je o tome govorio prošle jeseni. Je li to samo zato što je osipanje srebrne grupe izazvalo logične promjene odnosa u svlačionici te posljedično nužni proces stvaranja nove grupe? Treba reći da je od Rusije prošlo tri godine i to je više nego dovoljno vremena da se konfiguriraju skladniji odnosi između različitih generacija i aktera. Uvjerljiv je dojam da na tom planu izbornik nije bio uspješan, te ostaje velika dvojba kako u ovoj lošijoj atmosferi promijeniti te krive odnose i brzo nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
4. STRATEGIJA SELEKCIJE
Jedna od najvećih boljki HR nogometa je izostanak kvalitetno osmišljene strategije funkcioniranja. Ona se među inim ogleda u čestoj mijeni izbornika, stalnim “novim” počecima, iako se opće djelovanja nastavlja po starom. S puno improvizacije. Nakon srebra i osipanja te momčadi bilo je logično krenuti s rekonstrukcijom reprezentacije, na vrijeme od 2-3 godine. To podrazumijeva jasnu viziju momčadi i ideju igre koju se želi kroz to vrijeme (do Katara?) postići. Hrvatska taj proces ne radi planski, nego se događa stihijski, kao što ukazuje neočekivani izbori aktera prve postave.
5. LUKA MODRIĆ
Kad je odlučio nastaviti nakon vrhunca u Rusiji s reprezentativnom borbom, Modrić je odao velike motive igranja za Vatrene. Tri godine kasnije Modrić je i dalje nezamjenjiv lider, koji i kada slabije igra (kao protiv Engleske i Španjolske) ostaje jako važan. Ujedno je i na pragu 36. godine, sa svježim ugovorom sa zahtjevnim Realom. Hoće li nastaviti nije stvar osjeća li se fizički sposobnim, iako je nužnost dozirati mu nastupe. Ono što može biti točka prijeloma za odluku to je upravo rješavanja dubioza u reprezentaciji. U ozračju nakon Rusije nije dvojio, ali sada kada je sasvim drugačija atmosfera u reprezentaciji pitanje je vidi li smisla da prkosi godinama i zasićenosti.
