Nedvojbeno jest da su hrvatski reprezentativci pokazali jako dobar natjecateljski tonus u rujanskom kvalifikacijskom ciklusu. Uvjerljive pobjede nad Latvijom i Armenijom (igrom) nagovještavaju dobar pravac kojeg je zauzeo izbornik Zlatko Dalić. Reprezentacija djeluje čvrsto, kompaktno i homogeno, s kvalitetnim pristupom i znanom tehničkom vrijednošću.

Ono što je također bitno analizirati to je stanje onih igrača koji, objektivno, nisu bili na svojim standardima i manje su igrali. Više je takvih, koje između ostalog povezuje manjak nastupanja u svojim klubovima. Ima tu subjektivnih (pitanje statusa, igre) i objektivnih (transferi, promjene trenera) razloga, a sasvim sigurno utjecaja je imao Mundijal u Kataru.

U prvom dijelu sezone niz je igrača osjetilo teret tog napora, među inima slabijim statusom u klubu (i količini nastupa), kao što je činjenica da je nekima pomogao iskoračiti i zaraditi “teret” ljetnog perioda u očekivanju transfera.

Juranović u fazi prosjeka

Nisu to neke posebne teškoće, više uobičajene faze u karijerama igrača. I koje, kada se promijene na bolje (već ove jeseni), donose novu limfu za reprezentativni krvotok.

Koliko je, recimo, važno da igrač ima kontinuitet, moglo se vidjeti na Borni Barišiću. U Erevanu je vrlo dobro odradio defenzivnu rolu, često bez doprinosa krila (Perišića). Barišić igra redovito u Glasgowu i iako ne uživa neku veću javnu podršku, zaslužio je respekt zbog svog pristupa.

S druge strane imamo primjer imenjaka mu Sose, ujedno konkurenta na lijevom boku. Sosa je igrao protiv Latvije i solidno je doprinio ofenzivnoj akciji Vatrenih. U defenzivnom pogledu nije imao nekog velikog posla, ali činjenica da Dalić bira u zahtjevnijoj utakmici Barišića, odnosno, čak i Perišića, daje naslutiti kako Sosa, kao najmlađi akter za tu poziciju, mora napraviti iskorak.
Na drugoj strani osjeća se da je Juranović, nakon prošle godine punog iskoraka, ušao u fazu prosjeka. Vjerojatno je tome doprinijela i poneka klupa previše u Union Berlinu. No kako se nametnuo u 28. godini, tako se od Juranovića očekuje vrlo skoro podizanje “ritma”, s kojim je faktorom donio osvježenje.

Vrlo važna unutrašnja rezerva je i mladi Stanišić. Kod njega se vidi da je imao manjak nastupanja u klubovima. Šteta je da ga je Tuchel ohladio u Bayernu i to nakon sjajne mu igre protiv PSG-a i Mbappea. Posudba u Leverkusenu će jako dobro poslužiti da uhvati kontinuitet i to kod odličnog trenera Xabija Alonsa. Stanišić ima moć, trku, tehnički je dobar i jedini deficit mu je do sada nestandardnost u klubu.

Vlašićevo hvatanje ritmova

Problem transfera i povuci-potegni u ljetnoj fazi utjecali su na dinamiku Nikole Vlašića. Igrač agilnosti, promjene ritma u malom prostoru i u prometu sredine terena, naposljetku je prešao potpuno u Torino, a sada mu treba određeno vrijeme da uhvati ritmove koje nameće trener Ivan Jurić.

U problemu manjka igre je i vrijedni te uobičajeno tihi Mario Pašalić. Njegov doprinos reprezentaciji, kao ofenzivnog veznjaka sa značajnim kvalitetama ulaska i realizacije u završnici, sasvim je nedvojben. No, Pašalić je umjesto najavljivanog transfera ostao u Atalanti i na otvaranju sezone to mu je donijelo samo 45 minuta u prvom kolu, te potom dvije klupe. Takve je konstitucije (188 cm) da kasnije od drugih (lakših) igrača hvata formu. Ukoliko nije u punom klupskom pogonu, onda je to novi teret. No, i kod njega je čvrsto uvjerenje da će se to uskoro u klupskoj zbilji promijeniti jer sezona je mlada i bit će prilika.

Igrač koji nam se čini da je vidljivo umanjio svoj učinak jest - Lovro Majer. Je li tome doprinijela manja količina nastupa nakon Katara ili se osjetio teret očekivanja transfera koji se i dogodio? Niti jedna situacija mu nije bila osobito teška da bi se stekao dojam zašto u reprezentaciji, kad dobiva priliku (u 2023.), djeluje odveć lepršavo, bez konkretnijeg učinka. Puno je priče (do transfera) bilo oko Majerovih velikih potencijala, moguće je da mu je to stvorilo pritisak i uvjerenje da je “stigao”.

Livaja je faktor plus

No, za veznog igrača, pogotovo reprezentativnih potreba, trenutno iskazuje malo, i u taktičkom pozicioniranju, trci u oba smjera, i u konkretnosti učinka. Vjerojatno je da će kod Nike Kovača podignuti razine tih faktora jer taj trener na tome ultimativno inzistira, a čim ga je i doveo računa s time da će to od njega dobiti. Posredno će to biti onda i dobitak za Dalića i reprezentaciju.
Moglo bi se još ponekog igrača tretirati kao onog koji može više, ali to je dio jesenskog procesa, koji je tek započeo, a u kojem ima vremena da se to i pokaže. Motiv je nastup na nadolazećem Euru 2024. godine.

Pritom bismo još dodali kako nam se čini da Joško Gvardiol, koji nije bio maksimalan kakvim ga znamo u ove dvije utakmice, ima nekih fizičkih problema. Protiv Armenije se uhvatio za stražnju ložu. Nedavno je operirao trbušni zid, potom je nakon fantastičnog transfera odmah uletio u žrvanj Manchester Cityja. Moguće je da je i zato djelovao kao da mu nedostaje svježine.
Naposljetku imamo i slučaj Marka Livaje, kojeg nije bilo u kadru još od Final Foura, ali zbog nenogometnih razloga. U kakofoniji svih mogućih odjeka oko tog igrača specifičnog potencijala i statusa, ostaje činjenica da je faktor plus za kadar Vatrenih. U tom kontekstu očekuje se da izbornik Dalić s Livajom odradi nužni razgovor i razbistre sve terete tog njegova statusa.