Marko Pjaca vratio se u reprezentaciju nakon više od pet godina. Veseo, nasmiješen i sa šansama da odigra dio minutaže u dvije utakmice koje slijede Vatrenima. Dolazak u Rijeku pokazao se kao pun pogodak.
- Presretan sam što sam se vratio u reprezentaciju, za to sam radio, tome sam se nadao, ali moram priznati da nisam očekivao kako će to doći već sada. Ali tu sam i nadam se da ću pomoći reprezentaciji koliko mogu - kazao je Pjaca.
Gdje ste bili kad ste saznali za poziv?
- Doma, u Opatiji. Ujutro su mi javili ljudi iz kluba s porukom čestitki, ali nisam bio siguran na čemu mi čestitaju tako da je to bilo stvarno uzbuđenje, lijep trenutak.
Igrao je za Vatrene na Svjetskom prvenstvu 2018. godine, bio je jedan od trinaestorice koji su imali minutažu u finalu. No, nakon jednog puknuća križnog ligamenta od kojeg se tada vraćao, stiglo je novo u Fiorentini.
Gdje čuvate medalju iz Rusije?
- Imam doma regal sa svim peharima i medaljama, među njima je i ta sa Svjetskog prvenstva.
Jeste li razmišljali “pa ja sam igrao finale Svjetskog prvenstva, moram se vratiti?”.
- Ha, ne baš tak’ ali da mi je prošlo glavom to je točno. U tom trenutku kad igraš finale Svjetskog prvenstva nisi svega ni svjestan... Ideš korak po korak, skupina, osmina, četvrtfinale, polufinale, kao sve je to normalno, a nije normalno, i onda stigneš do finala te pogledaš koliko je malo ljudi u povijesti igralo u finalu Svjetskog prvenstva. Došlo mi je u glavu da je to nešto vau. Tak’ da postoji osjećaj ponosa, ali jak je bio i motiv da se vratim.
Pritom je razlika što niste bili samo dio ekipe, nego među izdvojenim Hrvatima koji su igrali s Francuskom za zlato.
- Je, je, definitivno.
Hrvatska je u teškoj situaciju u finišu kvalifikacija, ali otkad vas nije bilo Vatreni su napravili i velike, čudesne rezultate.
- Normalni su usponi i padovi, nema tu velike filozofije. Protiv Latvije moramo ići na pobjedu, kao što su dečki išli na svakoj utakmici, ali to se nije dogodilo u posljednje dvije. Sad nema prostora za kalkulacije, moramo pobijediti i čekati druge rezultate.
Kakva je vaša forma? Je li slična kao u Italiji ili ste sada korak iznad?
- Ovo je korak više. Igram više, igram cijele utakmice, dobro se osjećam i imam više samopouzdanja što je najveća razlika. Mislim da je to jako bitno. Igrač sa samopouzdanjem i bez njega nije isti igrač. To je velika razlika.
Žalite li što ranije niste došli u HNL? Jeste li razmišljali o tome?
- Jesam, ali kroz cijelu karijeru sam se vodio s time da se sve događa s razlogom. Zbog nečega je to trebalo biti tako. Zašto, ne znam. Tako je bilo i s ozljedama, jednom kad se dogodila, nisam više razmišljao o njoj, to je najbolji način. Inače bih se ubio od razmišljanja, a za ništa.
Ne biste neki potez u karijeri drugačije napravili?
- Ma ne. Mislim... Ne bih. Ako me pitate pojedinačno za neke poteze, možda bih, ali kao što sam rekao, sve se događa s razlogom i to je tako moralo biti. Zbog šire, veće slike. Vjerujem da je to tako.
Dinamovci to pitanje potenciraju s pričom da se odabrali Anderlecht, a imali ste navodno ponudu Dinama. Najviše se komentira bi li vam tada 2020. godine bolji potez bio povratak u Zagreb.
- Nije bila baš tako konkretna ponuda Dinama kao što se priča. Ne. Ne znam... Već sam rekao da posljednjih nekoliko klubova u koje sam išao na posudbe iz Juventusa nisu bile baš samo moje odluke. Jesu bile moje u konačnici, ali isforsirane s ne baš najboljim osjećajem. Nisam osjećao da je to to, a na kraju sam ipak odlazio u takve klubove.
Za Rijeku ste imali osjećaj da je pravi izbor?
- Za Rijeku sam ja odlučio definitivno, bez ikakvih sugestija. Imao sam jako dobar osjećaj za to, zasad ispada da je osjećaj bio ispravan.
Jeste li razgovarali s izbornikom Zlatkom Dalićem, što on očekuje od vas u ovom ciklusu?
- Ne znam konkretno što se tiče minutaže, ali ono zbog čega sam ovdje je da na krilima, ako je moguće, stvorim višak, što češće idem jedan na jedan te pomognem ekipi najviše što mogu u fazi napada, ali i u obrani.
Koliko ste se nervirali gledajući reprezentaciju u Kataru?
- Drugačije je kad si navijač koji ne može ništa nego kad si igrač. Nerviraš se kao i svaki najnormalniji gledatelj koji nikad nije igrao nogomet. Tako pratiš, živciraš se, veseliš, drugačiji je to osjećaj nego kad si dio ekipe.