Bronca u Kataru potvrdilla je da se Hrvatska etablirala među nogometnim velesilama.
Uoči puta u Katar izbornik Zlatko Dalić trezveno je konstatirao: "Imamo moćnu reprezentaciju koja se sa svakim suparnikom na turniru može nositi". No, također je realno ustvrdio da na Svjetskom prvenstvu uvijek postoji desetak reprezentacija poput hrvatske: primjerice Brazil, Argentina, Francuska, Španjolska, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Engleska, Belgija, Švicarska, Meksiko, Urugvaj... Bez jednokratnih ili pak turnirskih iznenađenja poput Japana ili Maroka.
Nakon što je prebrodila Japan tek u ruletu jedanaesteraca, bilo je gotovo nezamislivo da bi hrvatska momčad s 37-godišnjim Modrićem "na rezervi", nezaliječenim Brozovićem i oscilirajućim Kovačićem mogla limitirati brazilske artiste. Međutim, i nakon što je uklonila prvog favorita turnira, Hrvatska je dobivala nimalo benevolentne recenzije. I dalje se predstavlja(la) kao vremešna momčad (shodno tome i sklonija umoru), čiji se nogomet temelji na pragmatizmu i igračkoj moći 37-godišnjeg Luke Modrića.
Često se izvlači i statistički podatak da je hrvatska jedina momčad u povijesti svjetskih prvenstava koja je do polufinala stigla, a da je imala rezultatsku prednost samo 46 minuta (u utakmici protiv skromne Kanade). Možda će izgledati malo bolje ako pribrojimo i sudačku nadoknadu. To je onda ukupno 57 minuta.
Gvardiol još 10-ak godina
Fenomen uspjeha hrvatske reprezentacije analitičari pripisuju prvenstveno impresivnoj mentalnoj snazi i zdravom ozračju unutar momčadi. Ali i predviđaju da će hrvatska čarolija na svjetskim prvenstvima nestati zajedno s Lukom Modrićem.
Trebamo li doista strahovati za budućnost hrvatske reprezentacije? Posve je izvjesno da za tri i pol godine (pod uvjetom da se Hrvatska plasira na završni turnir) u momčadi više neće biti Luke Modrića. Vjerojatno ni Dejana Lovrena, Domagoja Vide, Ivana Perišića... Možda ni Andreja Kramarića i Ante Budimira. Marcelo Brozović i Borna Barišić bit će 34-godišnjaci. Smjena generacija započeta 2018. (u međuvremenu su se od nacionalnog dresa oprostili Mario Mandžukić, Vedran Ćorluka, Danijel Subašić, Ivan Rakitić, Ivan Strinić, Šime Vrsaljko, Milan Badelj...) neumitno se nastavlja. Ali, činjenica da je hrvatska reprezentacija imala velikog kandidata za titulu najboljeg mladog igrača svakako ohrabruje. Joško Gvardiol idućih bi desetak godina trebao držati obranu hrvatske momčadi.
Za drugi dio stoperskog tandema već danas ozbiljno konkuriraju Josip Šutalo i Martin Erlić. Prvi put u povijesti hrvatske reprezentacije imamo na bekovskim pozicijama simetričnu momčad. U vrijeme Ćire Blaževića visjela nam je desna strana (lijevu je pokrivao Robert Jarni). Kasnije je pak bio otvoren stalni natječaj za lijevog beka (dok smo na desnom boku imali Srnu i Vrsaljka). Pojavom Juranovića i Sose momčad je napokon izbalansirana i u tom segmentu.
Možda i novi sustav?
Priča o Modrićevu nasljedniku sasvim je bespredmetna. I madridski Real s grandioznim budžetom već godinama nastoji pronaći zamjenu za Modrića. Iluzorno je stoga očekivati da bi doskora netko mogao ući u kopačke najboljeg igrača u povijesti hrvatskog nogometa. Poglavito, u kontekstu činjenice da nasljednika tražimo u selektivnoj bazi od 3,8 milijuna ljudi. U idućoj epohi hrvatskog nogometa, u kojoj više neće biti Luke Modrića, izbornik bi (do Eura 2024. to će zasigurno biti Zlatko Dalić) mogao revidirati način igre i sustav prilagoditi novim igračima. A osim već sada aktualnih Lovre Majera i Luke Sučića, na obzoru se prepoznaju i talenti Martina Baturine i Lukasa Kačavende. Danas se čini posve izglednim da svi spomenuti igrači budu u krugu kandidata i za početni sastav za Svjetsko prvenstvo 2026. godine. Može li danas 15-godišnji Luka Vušković u međuvremenu postati "novi Gvardiol"?
Neminovni odlazak Modrića nije jedini problem s kojim će se suočiti hrvatski izbornik u skoroj budućnosti. Potraga za novim Brozovićem čini se također iznimno zahtjevnom misijom. Objektivno, hrvatski nogomet nema defenzivnog veznog igrača na toj razini kvalitete. Srećom, Epic Brozo ostavlja dojam da bi mogao trajati godinama.
Jadikovke za golgeterom čuju se i na ovom prvenstvu. Dalić ima na dispoziciji četvoricu napadača (različitih profila) kojima se nastoji taktički prilagoditi. Danas se, međutim, čini da bi Dalić (ili netko drugi) mogao za četiri godine imati komforniju situaciju. U mladoj reprezentaciji izbornik Bišćan isprofilirao je trojicu središnjih napadača - Roka Šimića, Diona Belju i Gabriela Vidovića. Možda će upravo netko od njih biti centarfor hrvatske reprezentacije za četiri godine. Iz današnjeg rakursa momčad Hrvatske u polufinalu Svjetskog prvenstva 2026. mogla bi izgledati ovako: Livaković - Stanišić, J. Šutalo, Gvardiol, Sosa - Brozović, Kovačić - Vlašić, Majer, Sučić - Šimić.
Nema razloga za brigu
U životu nogometne reprezentacije četiri su godine poprilično dugo razdoblje. Dostatno da se "izmisle" ili "niotkuda pojave" neki novi igrači. Zanimljivo je utvrditi gdje su 2018. bili neki danas aktualni reprezentativci. Primjerice, Mislav Oršić je još u Južnoj Koreji jeo kimchi. Martin Erlić je igrao Serie B (Südtirol). Kristijana Jakića je Lokomotiva vratila na Kajzericu nakon posudbe Istri. Lovro Majer je tek došao u Maksimir (iz Lokomotive) i u eri trenera Bjelice grozničavo se borio za svaku minutu. Borna Sosa se zaputio u Stuttgart. Ivicu Ivušić u Olympiakos. Marko Livaja se između Las Palmasa i AEK-a odlučio za Atenu. Bruno Petković je napustio Bolognu kako bi u Dinamu oživio karijeru. Ante Budimir je iz Sampdorije ostvario transfer u Crotone. Ivo Grbić je napravio krucijalni potez svoje karijere: prešao je iz Hajduka u Lokomotivu. Joško Gvardiol pak iz kadetske u juniorsku momčad (Dinama). I bio je navijač. Juniorski su staž odrađivali i Josip Stanišić (Bayern) i Luka Sučić (Salzburg). Marija Pašalića je Chelsea posudio Atalanti. Nikola Vlašić je prestao biti Blankin brat: potpisao je za Everton.
Josip Juranović je i dalje igrao za Hajduk.Do 2020., kada ga je splitski klub za simboličku odštetu od 350.000 eura (toliko je otprilike potrošio za vodu i struju na Poljudu) ustupio varšavskoj Legiji. Malo je pobrojanih 2018. uopće dalo naslutili da bi četiri godine kasnije mogli biti u sastavu hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Kataru. I 1998. godine, kada su "vatreni" trčali svoj počasni krug, mnogi su predviđali da je "čudo u Francuskoj" rezultat za idućih stotinu godina jer Boban, Šuker, Prosinečki, Štimac, Jarni... ionako su izdanci jugoslavenske škole nogometa, tzv. "čileanci", koji su 1987. postali svjetskim prvacima za uzrast do 20 godina.
Na spomenute crne slutnje odgovorila je Modrićeva generacija srebrom u Rusiji. Možda za četiri godine nećemo igrati u polufinalu Svjetskog prvenstva, ali sigurno ćemo opet imati dobru momčad. A umjesto gatanja o budućnosti hrvatske reprezentaciju možemo evocirati svevremensku misao Miroslava Krleže: "nigdar ni bilo da ni nekak bilo".