Na kraju ipak smo ostali šokirani, umjesto sigurne, uvjerljive pobjede, Velšani su ostali neporaženi. Naši navijači su ostali konsternirani, Vatreni su ostali bez dva boda, a to je rezultat kao da su poraženi.
U završnici premijerne kvalifikacijske utakmice velški navijači su, zamislite, nadglasali deset puta brojniju armiju domaćina da bi u posljednjim minutama doživjeli ekstazu. Hrvatski igrači, tehnički superiorniji, držali su loptu, kontrolirali igru, čekali kraj i pobjedu. Zato su na kraju kažnjeni, a svi smo zajedno osjećali su kao popišani.
Vatreni su do sada, na Poljudu, odigrali deset utakmica za bodove, uglavnom su u nadmetanja ulazili kao favoriti, ali ipak nikada nisu baš svi bili toliko samouvjereni u pobjedu, u osvajanje startna tri boda. Naši navijači, njih tridesetak tisuća, napumpali su ambijent do erupcije, koja će se dogoditi kada kapitulira velški vratar Danny Ward… Ali toga gola nema, pa dok na terenu naši pomalo pletu igru dotle na tribinama raste nestrpljenje, posebno u trenucima kada Velšani očigledno kradu sekunde.
Poticajno skandiranje s tribina
I onda se dogodila provala radosti, Kramarić je u delirij odveo naše navijače, vodeći gol je popraćen gromoglasnim recitiranjima "U boj, u boj", pa se čula i ona poruka "Zovi, samo zovi", tako da je na terenu nastavljena intenzivna ofenziva Luke Modrića i njegovih kompanjona. Tu nema sumnje, naši se poigravaju s Velšanima, koji nisu ni primirisali prema vratima Dominika Livakovića. Jedini put, u prvom dijelu predstave, tribine su utihnule, javila se zabrinutost na račun slobodnog udarca gostiju u 43., ali Harry Wilson nije ugrozio našeg vratara.
Napetost je na tribinama narasla, u otvaranju drugog poluvremena, Velšani su zaigrali nešto aktivnije, čak se čula pjesma njihovih navijača, skandiranja na keltskom "Cymru am byth", što znali "Wales zauvijek". Zamukle su tribine, sada je došla faza iščekivanja, neizvjesnosti, hoće li Vatreni obraniti pobjedu ili će smoći snage i povećati prednost. Bilo je baš gusto, pokazalo se ipak da Velšani nisu mutavi, kako je izgledalo u prvom dijelu. Zavladala je grobna tišina, jer je Daniel James ostao sam kao duh pred našim vratim, nije pogodio izjednačenje. S tribina se začulo poticajno skandiranje: "Mi, Hrvati", ali je brzo zamuklo. Od gromkog navijanja se odustalo.
Zagrijavanje od jutra
S velikim zanimanjem čekao se povratak Torcide na sjevernoj tribini, vjerojatno je tamo bilo članova najmoćnije navijačke grupe, ali se baš i nisu posebno čuli. Podrška gledatelja bila je na početku emotivna dok je odjekivala oda Dalmaciji, "moja ružo procvala", pa se čula žestoka podrška u početnim minutama dvoboja, posebna ustrajna poslije vodstva Vatrenih.
Ljubitelji naše reprezentacije, od jutra, zagrijavali su se uz pjesmu i skandiranja na splitskoj rivi, po ulicama i pjacetama Splita, da bi kafićima i štekatima nazdravljali prijateljski nastrojenim navijačima Walesa, pa su u povorci sa stometarskom zastavom došetali do Poljuda.
Inače, novinari su tragali, nastojali otkriti je li predsjednik Hajduka Lukša Jakobušić odustao od prakse da s istočne tribine prati utakmicu, nisu ga uočili, moguće je da se još jednom solidarizirao s "torcidašima"…
