Povijesna utakmica odigrana je u spektakularnom ambijentu: Pune tribine, euforija i pobjeda

Prijateljska utakmica. Stadion u Maksimiru. Gledatelja: 30.000.

Sudac: Sergio Coppetelli (Italija).

STRIJELCI: 1:0 - Aljoša Asanović (29), 2:0 - Ivan Cvjetković (33), 2:1 – Dayak (80).

HRVATSKA: Ladić (od 80. Gabrić), Vulić, Čelić, Dražić, Kasalo, Peršon (od 71. Židan), Shala, Z. Kranjčar, Cvjetković, Asanović (od 58. Mladenović), Mlinarić.

IZBORNIK: Dražan Jerković.

SAD: Meola, Tritschuh, Balboa, Armstrong, Fraser, Banks (od 81. Windischmann), Harks, Eichmann (od 87. Bliss), Krumpe (od 46. Dayak), Murray, Vernes.

IZBORNIK: Bob Gansler.

Zahuktala se jesen, bio je listopad, 1990. godine. U zraku se osjećao dugo prikrivani nacionalni naboj, tih je dana Zagreb bio okićen hrvatskim zastavama, domoljubni je zanos bio na visokoj razini, osjećalo se da stiže vrijeme povijesnih promjena. Sredinom mjeseca, 16. listopada, nakon 43 godine “progonstva” vraćen je Fernkornov spomenik banu Josipu Jelačiću na glavni gradski trg! Nije taj datum izabran slučajno, 16. listopada je, naime, bio rođendan legendarnog hrvatskog bana.

A samo dan poslije hrvatska je reprezentacija odigrala svoju prvu službenu utakmicu, suparnik je bila reprezentacija SAD-a! Ideja o igranju utakmice začeta je u “laboratoriju” HNS-a. Nije bilo lako pronaći suparnika, posebno ne zvučnog imena, budući da je Hrvatska još bila u okrilju Jugoslavije. Međutim, već se na sjednicama ondašnjeg Fudbalskog saveza Jugoslavije vidjelo da je razlaz blizu, tako da se i na tim sastancima razgovaralo o razdruživanju. I na crti tog razmišljanja tražio se adekvatni suparnik hrvatskoj selekciji. Spletom okolnosti na kraju se dogodilo da su tog povijesnog datuma u Zagreb došli Amerikanci, u najjačem sastavu, a nekoliko dana prije gostovanja na Maksimiru, u Varšavi su svladali Poljsku 3:2.

Zagreb, 17. listopada 1990. Stadion u Maksimiru, prijateljska nogometna utakmicca Hrvatska - SAD 2:1

RADIšA MLADENOVIć

Dolazak reprezentacije SAD-a u Zagreb stajao je 90.000 USD, i tu su svotu platili sponzori jer HNS nije imao novca. U organizaciju dvoboja bio je, dakako, uključen i pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, bio je oduševljen kad je čuo da HNS planira dovesti SAD u Zagreb, to je u političkom smislu bilo bombastično! Tuđman je na kraju bio glavni pokrovitelj utakmice, bila je to jasna poruka...

Izbornik je bio Dražan Jerković, na dan utakmice u zagrebačkom hotelu “Intercontinental” imao je četrnaestoricu nogometaša. Došli su Dražen Ladić (Dinamo), Tonči Gabrić (Rijeka), Zoran Vulić (Mallorca), Drago Ćelić (Hajduk), Darko Dražić (Hajduk), Vlado Kasalo (Nürnberg), Saša Peršon (Dinamo), Gregor Židan (Dinamo), Kujtim Shala (Dinamo), Zlatko Kranjčar (St. Pölten), Ivan Cvjetković (St. Truiden), Aljoša Asanović (Metz), Mladen Mladenović (Dinamo) i Marko Mlinarić (Cannes). Vidljivo je, eto, da je Jerković na popisu imao dvojicu igrača Dinama koji nisu bili Hrvati, Kosovara Shalu i Slovenca Židana, a za Hrvatsku je tada želio igrati i Dinamov Crnogorac Željko Petrović. Ali, nakraju je ipak bilo dogovoreno da ne igra, budući da su stigle informacije kako će mu obitelj, koja je u Crnoj Gori, imati silnih neugodnosti zaigra li u “dresu sa šahovnicom”. Stoga se na treningu prije utakmice Petrović “ozlijedio”, pa nije bio među kandidatima za nastup.

Nije bilo vremena za uigravanje, pa je Jerković igrače stavio na pozicije koje su igrali i u svojim klubovima...

- Svi ćete igrati. Postava koju sam složio može igrati samo napadački. Opustite se, budite maštoviti, igrajte za ljude na tribinama. Ovo je povijesni trenutak za sve nas - rekao je Jerković igračima uoči izlaska na travnjak, a kapetansku je vrpcu oko ruke imao Zlatko Kranjčar.

- Ta je utakmica imala veliki značaj, više u političkom nego u sportskom smislu. I silno sam ponosan što sam imao tu čast da u prvoj utakmici Hrvatske budem kapetan! Dugogodišnje težnje hrvatskog naroda za osamostaljenjem pretočile su se u jedan nezaustavljivi pokret, a utakmica i pobjeda protiv SAD-a samo su bile mali dio kompletnog mozaika stvaranja hrvatske države - rekao je Kranjčar.

Pune tribine

Tribine su bile pune, velik je broj navijača donio zastave u hrvatskim bojama, trobojnice bez socijalističkih obilježja. Euforija se osjećala u zraku, a uoči utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona Aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u mimohodu je prodefiliralo 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, zatim šibenska limena glazba pa folklorni ansambli KUD-ova “Petar Zrinski” iz Vrbovca i “Ivo Lozica” iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama te viteško društvo “Kumpanija” iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu nastupili su Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu su zasvirali i dečki iz Prljavog kazališta, usijavši ionako vruće ozračje do maksimuma.

Hrvatska je pobijedila 2:1, prvi je pogodak postigao Aljoša Asanović, drugi Ivan Cvjetković, a kod oba je pogotka asistirao maestralni Marko Mlinarić, koji je i službeno bio proglašen za najboljeg igrača povijesne utakmice. Istaknimo da je Asanović na utakmicu stigao iz Metza, s naredbom predsjednika kluba da se mora vratiti do ponoći! Zato je, praćen ovacijama s tribina, napustio travnjak već u 60. minuti i odjurio na let za Metz, privatnim zrakoplovom koji je sam platio.

Sve je bilo savršeno, ozračje je bilo pozitivno, slavio se nogomet i rađanje nove, naše reprezentacije. A budući da su organizatori strahovali od izgreda i ubačenih provokatora, poslužili su se i malim lukavstvom. Naime, tisuću ulaznica bilo je podijeljeno polaznicima policijske škole i ti su mladići bili poslani na sjevernu tribinu. Kapacitet sjevera za tu je utakmicu bio 5000 gledatelja, toliko je ulaznica i tiskano, pa je tako svaki peti gledatelj na sjeveru bio policajac, naravno, u civilu. No, nije bilo nikakvih incidenata, pa su i naši mladi policajci iz Šimunske uživali u utakmici za pamćenje.