Jedan od urednika javio se s pitanjem:
- Mnogo sam puta čuo Zlatka Dalića kako tvrdi da će u reprezentaciju pozivati samo igrače koji igraju u klubu, a sad je stavio na popis Ivana Perišića koji uopće nema klub. Kako je to moguće? Je li se ikad dogodilo da pozvan bude igrač bez kluba?
Tko poznaje hrvatskog izbornika nije se nimalo iznenadio. Ivan Perišić se nakon teške ozljede još nije vratio vrhunskom nogometu, ali Perišić je Perišić, jedan od najvećih hrvatskih nogometaša svih vremena i normalno je da ima poseban status. Osim toga Daliću je ostalo još jako malo senatora, drži ih kao kap vode na dlanu, prema njima nema kritičkog diskursa, tako je Perišić za njega neupitan što god nudio na terenu. To nije stručna logika, ali to je Dalićev modus operandi temeljen na zaslugama, odanosti i lojalnosti.
Odluka da Perišić i dalje bude dio reprezentacije ima smisla te oko toga ne bi trebalo praviti velike priče. Na Euru nije bio spreman za minutažu koju je dobio, a sada treba vidjeti gdje će i kako igrati ove sezone. Može li se vratiti pravom nogometu ili ne može. Zato moramo razumjeti Dalića što ga nije prekrižio jer Perišić zaslužuje da ga se čeka dok god ne dobijemo konačan odgovor kakva je njegova nogometna budućnost.
Nedavno se razišao s Hajdukom, ne trenira s ekipom i ovog časa praktično nema klub, iako formalno, papirnato, još je vezan za Bijele. Međutim, to nije presedan. Znalo se događati da se netko tijekom ljeta od starog poslodavca, a bude pozvan među Vatrene prije nego što je našao sljedeću adresu. Takav je, primjerice, bio slučaj s Josipom Šimunićem 2011. godine. Otišao je iz Hoffenheima, a Slaven Bilić pozvao ga je za rujanske utakmice, da bi na pripremama koje su bile na Braču potpisao za Dinamo. Kasnije su mu navijači Hajduka prijetili i vrijeđali ga budući da su očekivali kako će završiti u Splitu.
Do okupljanja 2. rujna možda i Perišić negdje stavi autogram.