Pobjeda Hrvatske protiv Švedske izvojevana je suradnjom Ćalete-Cara, Perišića i Kramarića. Prvi je sjajnom dijagonalom proigrao Perišića, ovaj se nametnuo gostujućem stoperu i onda je tehnički logično proslijedio loptu bolje pozicioniranom Kramariću, koji je zaključio akciju pogađanjem mreže! Perišić je mogao i pucati, kao što je to recimo mogao Lustig prije gola Šveđana, ali kad je suigrač u boljoj poziciji onda je najkvalitetnije poslužiti ga. Možda je akcija kod prvog gola Hrvatske, Modrić - Perišić - Brekalo - Vlašić najjasniji pokazatelj kvalitetne timske igre. Svaki od ta četiri igrača odradio je svoj dio izvrsno.
dsfgdf
Jedna od tipičnih fama u nogometu jest ona da golgeteri u završnici moraju biti egoisti. Jer su zato, kao, postali golgeteri. Vjerojatno je točnije reći da su postali uspješni strijelci zato što imaju određene vještine u završnici po kojima su bolji od drugih. No, postati odličan strijelac znači i logički igrati u momčadskom izdanju. Jer, naposljetku, svaki će trener i igrači kazati da će upravo kolektivni pristup izbaciti na površinu individualne (naj)više vrijednosti.
Andrej Kramarić je među onim igračima koje prati glas da je sebičan u igri. Što je pogrešno. Pogotovo što i on sam potvrđuje da se najbolje snalazi u srcu ofenzivne igre, gdje se mora kombinirati. Točno je, međutim, da Kramarić u završnici napada iskazuje višak fokusa na vlastitu realizaciju, a manje na upošljavanje suigrača. Bilo je tako iritiranosti pojedinih mu reprezentativnih suigrača u Rusiji (Perišić, Mandžukić...), u kvalifikacijama, nakon što su po svom viđenju trebali biti proigrani od Kramarića, a on je akcije finalizirao sam.
Kramarić je, nedvojbeno, odličan igrač. Drugačiji je ofenzivni tip u odnosu na druge suigrače. Ima iznenadna i sjajna rješenja u gužvi, vidi gol iz “nemoguće” pozicije za druge, zna se naći na pravom mjestu kod odbijanaca. Isto tako zna izvrsno proigrati suigrače, odnosno otvoriti svojim pasom akciju koja suparnika dovodi u opasnu situaciju.
Reprezentacija, međutim, nije klub. U reprezentaciji se igra nekad na drugačijim pozicijama od uobičajenih, nekad se mora više napadati jer je suparnik slabiji, kao što se mora nekad i više braniti jer su suparnici moćni. Momčadska igra i kolektivni pristup je ključ da Hrvatska može biti visoko rangirana reprezentacija, na tim temeljima su kompenzirane manjkavosti u odnosu na velike favorite, tim se duhom kovalo broncu i srebro. Kad god Hrvatska nije kompaktna na terenu i općenito homogena u pristupu, ona ima problema i sa slabijima od sebe.
U jednom od napada, prije postignutom gola protiv Švedske, Kramarić je sa 18-19 metara odabrao šut, iako mu pozicija (i lijeva noga) nisu bili baš najpogodnije. Na to je, po tko zna koji put, ljutito reagirao Perišić, koji je očekivao dodavanje malo ukoso na lijevoj strani, u poziciji da se sjuri u kazneni prostor. Na tu reakciju je Kramarić ovaj put reagirao tako da je Perišiću dao do znanja kako je u poziciji za šut i da je zato opalio. Nakon pogotka za 2:1 vidjelo se da je Perišić vrlo hladno reagirao na Kramarićevu zahvalu za asistenciju.
Netko bi mogao kazati da nije bitno ako se netko nešto duri, nego je bitno da se igrači slažu na terenu i pobijedi. No, u ovom slučaju primjetno je da se animozitet u igri kod Perišića i Kramarića ponavlja. I bilo bi krajnje vrijeme da se izbornik pozabavi s tim iskrama. U pitanju su dva važna igrača, iskusna i kvalitetna, i Dalić bi trebao s njima raščistiti te nesporazume i krive poglede.
Osim što te gestikulacije na terenu izgledaju ružno, one jasno ukazuju da određeni problem postoji. Pobjede ih očito ne rješavaju, pa onda ili to treba razriješiti izbornik, ili možda Perišić i Kramarić sami međusobno u razgovoru otklone tu hrđu u odnosu.