Zlatko Dalić danas ima drugu obljetnicu od prve izborničke utakmice - kako će kazati “da je tada valjalo, ne bi mene dopalo”. To su dvije najluđe i najbolje godine u njegovu životu koji je totalno okrenut naglavce.
Za njega je Ukrajina bila jedina šansa, u Kijevu je morao slaviti ili bi istog časa ostao bez posla. Mogao je biti najveći tragičar među hrvatskim izbornicima, čovjek s mandatom od jednog susreta, a pretvorio se u heroja i ljubimca nacije.
Debi na klupi i sve što mu je prethodilo opširno je opisao u knjizi “Rusija naših snova”, iz koje izdvajamo:
- Govorim jasno i nedvosmisleno o vjeri u igrače, ali i u sebe i svoj rad:
“Možemo, i to ćemo napraviti!”
Probaj, to je tvoje!
Odbijam kopati po prethodnim zbivanjima, koliko god novinare zanimali grijesi i grješnici, emitiram maksimalan optimizam jer znam, nastupim li bojažljivo i polovično, reći će: “Nema ništa od ovoga, vidite kakav je.” Jedan mi je prijatelj kasnije tumačio kako je izgubio svu nadu nakon remija s Finskom, ali kad je vidio na televiziji kako govorim da možemo, i on je počeo vjerovati...
Na Plesu je upoznao dio reprezentativaca, neke je znao odranije.
- Razmijenim nekoliko rečenica s Lukom i Rakitićem, djeluju mi bojažljivo, konfuzno.
I u delegaciji HNS-a vladao je defetizam.
Sjedim naprijed sa Šukerom, kaže mi:
- Probaj, to je sad tvoje!
Dojam je da su svi već izgubili nadu. Ni na trenutak nema govora o ugovoru, novcu, premiji… Nakon večere u Kijevu prvi se put obraćam igračima:
- Dečki, pred nama je zadnja šansa, ali vjerujem u vas, možete vi to. Kažite, što je problem?
Pozorno su slušali, u njima sam vidio da žele. Da me gledaju i slijede.
Naletio je na probleme koje nikako nije očekivao:
- Našao sam vremena razgovarati sa svim igračima. Lovren je potvrdio da je spreman za igru, a Rakitić me šokirao. Djelovao je pesimistično:
- Ne mogu, nisam pravi - pa dodao: - Ne snalazim se u toj igri, na desnom boku ne mogu dati ništa od sebe, ne osjećam se dobro, nisam u stanju ponuditi ono što treba reprezentaciji.
Mislim, morat ću bez njega. U glavi imam Marija Pašalića koji je tada igrao u Spartaku.
Već u prvom dodiru s reprezentacijom vidio sam da je to visoka razina, ali vladaju grč i strah. Ujutro, dan prije utakmice, pojavi se Darijo Srna. U pravi čas. Kao da sam ga naručio. Vedar, zarazno pozitivan.
- Što ste svi pokisli? Pregazit ćemo ih - diže društvo u hotelu.
Sjednemo Luka, on i ja. Darijo sipa informacije iz ukrajinskog tabora, rastvorio ih je kao školjku, pred njim nisu skrili ni jednu tajnu... Postava se slaže jednostavno i glatko kao puzzle. Ali Vrsaljko i Vida ne klapaju na lijevom beku. Tražim koji će. Zovem ih. Vidim da Vrsaljko djeluje odlučnije, Vida je priznao:
- Igrat ću ako je nužno, no nisam baš najbolji u tome.
Rakitić? Jao Rakitić...
U Kijevu, pred njegovim navijačima, ne želim ga baciti “lavovima u kavez”. I imam momčad. Ali nemam! Rakitić? Jao, Rakitić. Pa zar ćemo ga ostaviti na klupi? Igramo presudnih 90 minuta, a veznjak Barcelone, standardni član takvog megatima da bude samo promatrač? Počelo me proganjati - kako god završilo, on više nikad neće doći u reprezentaciju, sve sam sigurniji, ako sad ne stanem iza njega. Hrvatska ga ne smije izgubiti, a Ukrajina će, vidi li ga vani, na klupi, dobiti još više snage.
Tražim novi razgovor s njim. Klasa je, pa ne može biti slučajno u prvoj postavi Barcelone, kako je moguće da se ne snalazi u igri nacionalne vrste?
- Moja je ideja da budeš zadnji vezni, kao u Barceloni. Nećeš više biti visoko gore gdje ne možeš primiti loptu - kažem mu.
Kao da sam izgovorio čarobne riječi. Odmah živne, blijedim licem razvuče se osmijeh, oči zatrepere:
- Mogu, to mogu, to je moja pozicija, ako je tako, spreman sam, igrat ću.
Super, nisam morao ništa više objašnjavati, kamoli nagovarati ga. Laknulo mi je, upravo to sam tražio. Imam Rakitića! Sve je napokon na mjestu. Osjećam se mnoge bolje.
Prije utakmice isključio sam se s interneta. Zovem doma, kakve su reakcije.
- Svi se pitaju koji si i čiji si? - prenesu mi spekulacije o tome tko me doveo, kako sam i zašto postao izbornik. “Postavio ga je Zdravko Mamić ili došao po livanjskoj vezi sa Šukerom”, prevladavale su teze. Pogodilo me. Baš razljutilo.
Što se susret bližio, optimizam je rastao.
- Dečki su počeli hrabriti jedan drugoga, svi hoće na SP, nekima je Rusija zadnja šansa za nastup na najvećoj sceni. Sjedamo u bus, muk, svatko u svojim mislima, vani već mrak, odjednom zatrešti “Lijepa li si” pa “Vatreno srce”… Naježim se, u meni vrtlog emocija, tu sam, a imam samo tu jednu utakmicu, samo jednu šansu. Bez prave pripreme, bez ozbiljnog treninga. Kakva sudbina! Dolazimo na stadion, zaboravio sam i odijelo i kravatu i cipele, ne znam ni gdje su. Izlazim na teren u trenirci, zagrijavam momčad jer nemam pomoćnika, ispadamo gotovo kao seljačka zadruga. Nisam ni svjestan kako je prošla himna. Iva Olivari dala mi je u ruke hrvatski dres sa Ševčenkovim imenom:
- Običaj je da protivničkom izborniku damo naš dres s njegovim prezimenom - protumači mi.
Eksplozija klase
Rukovali smo se, Andrij Ševčenko je ikona, dotad sam ga vidio jedino na televiziji.
Prvi dio odigran je opreznije, a onda je došla eksplozija klase.
- Zaigrali smo sjajno, držali posjed, Mandžukić je bio borbeniji i imao više snage, pokrio je desnu stranu, Kramarić otišao na centarfora. Konačno - gol! Lukin ubačaj i Kramina glava. No, bojim se da nije gotovo.
Okrećem se prema klupi, tražim rješenje za desno krilo, pitam tko to može igrati. Gledam Bradarića i Roga, u tom času zabijamo drugi. Odlična akcija, Rakitićeva sjajna niska lopta i još jedan Kramarićev mat. Slavlje je urnebesno, tada sam konačno duboko udahnuo. To je pobjeda. Digli smo se s dna. Te večeri bio sam iskonski sretan čovjek. Vjerujem, i mnogi u Hrvatskoj - zaključio je Dalić u knjizi “Rusija naših snova”.
I sve je tako svježe i danas. Izbornik zaziva sličnu sreću i ovaj tjedan.