U dramatičnoj natjecateljskoj priči Španjolska je svladala Hrvatsku i zasluženo ide u četvrtfinale EURA. Potvrdila je momčad Luisa Enriquea da je kvalitativno jača, brža, opasnija i k tome, puno bolje organizirana. Sa te strane Hrvatska sebi ne bi trebala zamjeriti što su pokleknuli pred razigranijim i tehničko-taktički boljim suparnikom. No, kad bi se stvari malo detaljnije analizirali onda bi se moglo pribjeći onom "ali"...
Hrvatska je naime povela nakon velike greške golmana Unai Simona i dobila neočekivani veliki poklon u jeku velike nadmoći suparnika. Bio je to zalog većem samopouzdanju Vatrenih, koji su do tada očito osjećali teret hitrine i okomitih razigravanja Španjolaca. Nije to bilo ništa neočekivano, jer je Enriqueove momčad unatoč par neočekivanih izmjena (Alba i Moreno vani, Gaya i F. Torres unutra), slijedila svoj stil igre.
Naši su se spustili u niski blok, možda odveć niski jer su tako bili prilično daleko od suparničkog kaznenog prostora i kao takvi manje opasni. Bez dubine dopustilo se tako Španjolskoj da stalno drži visok pritisak na našu posljednju liniju, i to je "udaranje po bokovima" (simbolično i istinito) malo po malo iscrpljivalo našu obrambenu formaciju. Iako su poveli te unutar desetak minuta imali inicijativu, više ulazili u zonu šuta, uz par dobrih prilika (Vlašić, Kovačić), nisu naši duže mogli držati posjed. Jednostavno je bilo za vidjeti da naša vezna linija ne uspijeva parirati Španjolcima.
Dijelom i zato što su njihovi bočni igrači stalno bili visoko i kompaktno u formaciji, doprinosili su kombinatorici (prodor krila ili ulazak u sredinu, između linija), te stalno nudili rješenje onom koji ima loptu. Da sve krene po zlu nakon što su suparnici promašili nekoliko izvrsnih šansi, dogodio se prvi gaf. To je da Španjolci krenu u brzu kontru u trenutku kada je Hrvatska imala igrača manje, i to zašto, jer je Rebić mijenjao kopačke!?
Teško je to prihvatiti, 6-7 minuta prije kraja poluvremena mijenjati obuću, uz to da ga sa klupe nisu logično odvratili. Gol za 1:1 je vratio u život Enriqueovu momčad. U nastavku još je jednom Rebić, totalno indisponiran, bio statist u akciji kod gola za 1:2. Naime, Azpilicueta je krenuo sa svoje bekovske pozicije u prodor, a Rebić ga je samo pustio, da bi u nastavku akcije, nakon ubačaja u kazneni prostor, Azpilicueta ušao glavom u šut preduhitrivši Gvardiola. Mladi bek imao je puno problema, velikim i dijelom zato što je često ostavljan na vjetrometiti sa više suparnika.
Rebić je definitivno bio očajan i ako se vidjelo već u prvom dijelu da ga nema, morao je odmah u poluvremenu biti zamijenjen. Da je tome tako vidjelo se u reakciji naših, kada su nakon 1:3 (kakva dekoncentracija naših kod gola, koji su se osvježavali dok je Španjolska iskoristila prazne prostore) na scenu stupili Oršić, Pašalić, Budimir, tri snažnija, hitrija i žustrija igrača.
Oni su pojačali ritam Hrvatske i iskoristili (prouzročili) pad koncentracije Španjolske, što je rezultiralo sa izjednačenjem u sučevoj nadoknadi. Naposljetku, u produžetku Hrvatska nije imala više snage da se suprotstavi stalnim naletima Španjolaca, koji su imali i brže alternative te kvalitetniju organizaciju igre za još dva pogotka. Realno gledano naprijed dakle, bolji je pobijedio.