Istina, letvica je dignuta visoko. Istina, sve što smo ostavili iza sebe diže očekivanja. istina, konačno, da smo u ovaj ciklus ušli prilično desetkovani. No je li možda upravo ta zadnja teza detektirala "vatrene" probleme? Prošlost, a možda i budućnost može demantirati ovaj zaključak, i bili bismo presretni kada bi bilo tako.
Sadašnjost, ipak, daje određene teze, u ovome času vrlo bolne. I jasne.
Prvo, Ivan Perišić vjerojatno je ključan igrač ove reprezentacije. To, uostalom, dokazuje i intervju Luke Modrića za Sportske novosti prije nekog vremena, gdje je pokušao detektirati što Hrvatskoj nedostaje da napravi onaj zadnji, ključni korak.
- Fali nam dubine, okomice, motoričnih igrača kojih nema - rekao je tada kapetan, a to se najbolje vidjelo u dvobojima kontra Turske i Walesa: bez Perišića "vatreni" nemaju igrača koji će probiti linije ili riješiti stvari "jedan na jedan". Ovaj ciklus dokazuje da smo doista silno deficitarni po tom pitanju...
Drugo, istina, nemamo napadača koji će rješavati priče, a ako nema Petkovića (i Livaje!), koji mogu kombinirati s vezom i otvoriti koridore za još jednog koji fali - Kramarića, postoji rupa koju teško krpamo. Nisu ni Musa i Beljo krivi, velik je teret bio na njihovim leđima, a i nisu imali iza i pored sebe Perišića i Kramarića, ali i dečke koji stižu u trećoj točci...
Debelo ispod renomea
Vidljivo je, naime, bilo da je Modrić stigao van uobičajenog ritma, no još je vidljivije bilo da se Kovačić tek vratio nakon ozljede i u obje utakmice nije hvatao igru, no u cijeloj priči za balans te naše veze ključan je i Brozović, koji, daj Bože da griješimo, stiže iz saudijske lige, u kojoj razina igre nije podešena s europskom elitom. Je li to problem ili nešto drugo, konačno sinkronizacija s preostalom dvojicom hrvatskim metronoma i vizionara, ostaje vidjeti, no bilo je vidljivo da gdjekad Brozović nije unutra kao inače.
Znajući da su mnogi ozlijeđeni, da su u reprezentaciju u najgorem trenutku, i u najgorem dijelu kvalifikacijskog ciklusa, stigli i Šutalo, i Juranović, i Sosa..., teško je bilo složiti cijelu priču, međutim, naravno, ostaje pitanje i stručnog stožera, jer čak i ovakvi, teško je prihvatiti da smo tri od četiri poluvremena odigrali debelo ispod našeg renomea. Nastavak kontra Turske teško se može ocijeniti pozitivnim, a drugi dio protiv Walesa ne može obrisati loš dojam. Dojam je da mijenjanjem figure za figuru nismo dobili puno. Imali smo posjed, paseve, ali u oba dvoboja ništa osim toga. Pozicijsko stajanje bez uzimanja rizika ispalo je - autogol.
Sada smo u novom rovu, čeka nas borba, na koju smo naviknuli, ništa nije izgubljeno, ali pitanja postoje, i na njih moramo odgovoriti. Konačno, postavljene letvice su tu da ih preskačemo, ili da ih dodatno podižemo. Da ova generacija to ne misli, ili smatra da nije spremna to učiniti - onda ključni senatori više niti ne bi bili tu.