Poprilično se u postruskoj fazi reprezentacije naglašava problematičnost njene obrane. To je dio momčadi koji je na SP-u ostavio odličan dojam, a u kojem je posljednju liniju činio kvartet Vrsaljko - Vida - Lovren - Strinić. Ono što se može primijetiti upravo u kontekstu nastupa u Rusiji to je da je Hrvatska i tamo dobivala golove, u prosjeku 1,3 u 7 utakmica. Kako u prve dvije, protiv Nigerije i Argentine, suparnici nisu poentirali, onda se u pet utakmica do kraja prosjek penje na 1,8 primljenih golova po utakmici. Kako smo ostvarili fantastičan konačan rezultat (srebro), dojmovi o obrani, logično, nisu bili negativni.
Opravdani razlozi
Nakon Rusije, u prvoj nam Ligi nacija primili smo u 4 utakmice 10 pogodaka, što je 2,5 po utakmici. U istom broju utakmica u aktualnom izdanju Lige nacija primilo se 11 pogodaka, što je 2,7 po utakmici. Između ta dva natjecanja Hrvatska je odradila kvalifikacije za Euro i primila je u 8 utakmica još 7 pogodaka, što je prosjek od 0,9 po utakmici.
Prilično je jednostavno zaključiti, s obzirom da se radilo uglavnom o sličnim obrambenim formacijama, da je razliku između loših gol-razlika u Ligi nacija te kvalifikacijama za Euro diktirala kvaliteta suparnika. Španjolska, Engleska, Francuska i Portugal su druga dimenzija u odnosu na Azerbajdžan, Mađarsku, Slovačku ili Wales. U oba izdanja Lige nacija visoki prosjek primljenih pogodaka usmjerili su španjolskih 6 golova, odnosno, portugalska i francuska 4 gola. Sve se to događa u dvogodišnjem razdoblju u kojem reprezentacija mijenja ruho i događa se proces pomlađivanja redova. Pogotovo kada jedna momčad nema stabilnu, standardnu i uigranu posljednju liniju, ona je ranjiva. No, to su procesi koji iziskuju vrijeme sazrijevanja obrambene formacije. U tom procesu nužni su jasni trenerovi izbori, uigravanje linije i jačanje njene kompaktnosti...
Hrvatska i Zlatko Dalić dvije i pol godine poslije Rusije taj proces još nisu definirali. Postoje objektivni razlozi, kao što je primjerice kalvarija s ozljedama Vrsaljka, izuzetno bitnog aktera ruskog pohoda i općenito vatrene strukture igre. Postoje i subjektivni razlozi, a to je pad forme prvo Lovrena, a potom Vide, dva senatora Srebrnih koji su iz različitih klupskih razloga ušli u sivu fazu reprezentativnog učinka. Naposljetku postoje i logički razlozi, a to je kristaliziranje novih kandidatura za dvojbene pozicije posljednje linije.
Okrenuti se pozitivi
Dalić je do danas koristio mnoštvo igrača pored Lovrena, Vide i kratko Vrsaljka (Jedvaj, Bartolec, Uremović, Ćaleta-Car, Melnjak, Barišić, Leovac, Mitrović, Škorić, Benković, A. Milić, Perić, Pivarić, Brekalo, Pongračić, Juranović...), dok se nije razbistrio uži krug kandidata za 2021. godinu, odnosno, kvalifikacije za SP i nastup na Euru. I to bistrenje, realno, još nije do kraja odrađeno, što se može smatrati relativnim kašnjenjem. Unatoč svemu, u kontekstu natjecateljskih utakmica, ostalo je vremena da se reprezentacija posloži. Za to bi izbornik trebao donijeti promptne odluke i odabranim akterima pružiti puno povjerenje te ih uigravati kao liniju i s ostatkom momčadi.
Donositi sudove o nekom dijelu momčadi temeljem prijateljskih utakmica kakva je, recimo, bila ova u Turskoj, ipak nam se čini subjektivno. Igrala je posljednja linija koja se prvi puta sastala na terenu (Juranović - Pongračić - Vida - Melnjak), unutar momčadi koja je kolaž pretežno alternativa, bivših i budućih. U takvom sastavu očekivati da će biti kompaktni doista nije logično.
U ovakvim utakmicama je uputnije gledati na pozitivne strane. Jedna od njih je i sljedeća - Hrvatska dobiva golove, ali ih postiže! I ne samo u Istanbulu, gdje je u dojmu igre ostavila kudikamo bolji pečat od domaćina, koji je i s Njemačkom imao isti rezultat (3:3).
U dvije prijateljske utakmice na gostovanju (Švicarska) postiglo se pet pogodaka. U dvije takve utakmice u dvije prethodne jeseni omjeri su bili 3:3 (Portugal, Jordan, i Tunis, Gruzija). U Ligi nacija 2018. postiglo se 3 pogotka (0,75), u kvalifikacijama za Euro 18 (2,2), a u aktualnoj Ligi nacija 5 golova (1,2). Dakle, osim jačine suparnika, učinci su poprilično ovisni i o tome je li natjecateljska utakmica, odnosno, kakva je forma i koncentracija standardnih igrača. Samo radi ilustracije, prosjek pogodaka (14) u Rusiji bio je 2.
Smanjimo li na grupu to je 7 pogodaka datih i 1 primljeni. No, u težoj kup-igri (i suparnicima) omjer je 7:8...
Sve navedeno nije argument da obrana Hrvatske igra dobro i da nema problema. No, može donijeti drugo svjetlo na dvojbu zašto je tome (sada) tako, odnosno, što bi se moglo učiniti da bude bolje. Jer, bolje mora biti.
No, ne treba stvarati problem veći nego što on objektivno jest. Pogotovo kada igra “skrpana momčad”, a ne udarna postava. Natjecateljske utakmice i pogotovo turnir (Euro) sasvim su druga priča. I tamo je ključno da ne bude dekoncentracija i početničkih pogrešaka. Kako je logično očekivati da će tamo kompletna momčad i kompozicija (s vezom i napadom) biti kompaktniji, što je preduvjet da obrana bude na visini zadatka, onda je sada vrijeme da se povuku potezi koji će biti dio tog procesa. To znači izbor igrača i njihovo uigravanje...