Niko Kristian Sigur bio je jasan, njegove riječi kako “želi predstavljati zemlju u kojoj je odrastao i započeo karijeru” ne traže previše dodatnih objašnjenja. Mladić kojem je ponuđen hrvatski dres, koji ga je prihvatio i nosio, tako i na Europskom prvenstvu U21 reprezentacija, a sad ga je skinuo jer osjeća da mu je draži kanadski, ako je bio iskren, išao je za srcem. Ukoliko je njegovo srce u Kanadi više nego u Hrvatskoj, onda njoj i pripada. Radi li se o drugim razlozima, recimo što se Svjetsko prvenstvo igra u Kanadi ili ga je netko “obradio”, u konačnici se svede na to da je imao pravo na izbor.
Apsurdne tvrdnje o krivnji
Sigur nikad nije igrao službenu utakmicu za kanadsku vrstu, nisu mu dali priliku ni kad je bio kadet, niti kasnije kao junioru, postao im je zanimljiv tek nakon što je počeo sakupljati minutažu u Hajduku. Hrvatska mu je odmah ponudila šansu, praktično čim je saznala da postoji, ali, eto, njemu je sad Kanada ispred Vatrenih. Kad je točno to spoznao, i kojim procesima je do toga došao, on zna, još lani je između poziva u hrvatsku U21 ekipu i kanadsku A reprezentaciju, odabrao našu. Izgleda da se dugo dogovarao sa svojim srcem.
Sigurova odluka da se prikloni Kanadi dala je pogonsko gorivo na društvenim mrežama i portalima onima koji su jedva dočekali da se imaju s nečim obrušiti na Zlatka Dalića. Apsurdne su tvrdnje kako je on kriv zato što ga nije zvao.
Prvo - Vatreni nisu agencija za prodaju igrača s dvojnim državljanstvom da bi izbornik brže-bolje, bez stručnih kriterija, morao staviti na popis svakoga tko iz torbe izvuče putovnicu “rezervne domovine”.
Naravno da je dužan reagirati ako se radi o igraču koji ima potencijal postati svjetska klasa, a igra ili bi mogao igrati za nekoga drugoga. Međutim, u što bi se hrvatska reprezentacija pretvorila kad bi je Dalić nakrcavao s prosječnim igračima, koji mogu postati kvaliteta za A vrstu ako se razviju, ali i ne moraju? Drugo - u javnosti nije bilo poznato, ali Dalić je zapravo već zvao Sigura. Dogodilo se to u studenom prošle godine uoči utakmice s Latvijom u Rigi kad se ozlijedio Josip Juranović, ali je i Sigur tada odgovorio da je ozlijeđen i ne može doći.
Hrvati rođeni u dijaspori nisu uvijek odabirali domovinu predaka
Samo zato nije se zbio njegov debi za našu A vrstu. Uostalom, lani je odabrao Hrvatsku, zbog čega bi netko pomislio da će se predomisliti? U 2024. jedine službene utakmice A reprezentacije bile su na Europskom prvenstvu, a definitivno Sigur nije igrač kojeg je trebalo voditi u Njemačku. Kako još nije napunio 21 godinu čak ne bi bilo dovoljno da mu je Dalić jednom ili dvaput dao šansu u službenoj utakmici jer ukoliko ga ne bi ponovno zvao u roku tri godine, mogao bi otići.
Točno je da Hrvatska ima deficit i na desnom beku i na zadnjem veznom, ali je isto tako bjelodano da se on nije profilirao na niti jednoj od tih pozicija, niti je to što igra na razini koja je potrebna Vatrenima. Zasad nije. Mlad je, možda jednom bude, ali to će pratiti Kanađani... No, zar ta činjenica da se lakše izboriti za šansu u obrani na beku ili kao “šestica” nego na nekim drugim pozicijama, nije trebala biti dodatni poticaj da igra za Hrvatsku? I dokaže potencijal. Ako bi bio pravi, sve bi mu bilo otvoreno. Sve.
Sigur je, zapravo, unikatan slučaj
Nogometna reprezentacija nije imala većih problema s time da bi Hrvati igrali za neke druge države, to se trenutačno na najgori način manifestira u rukometu. Pogotovo ženskom gdje je Tamara Horaček jedna od najboljih igračica Francuske, svjetskih prvakinja i olimpijskih srebrnih, a Matea Palaversić Crne Gore, ali i muškom s Markom Grgićem, igračem Njemačke.
Sigur je, zapravo, unikatan slučaj. Hrvati koji su rođeni u dijaspori nisu uvijek odabirali domovinu predaka, primjerice Christian Pulišić je odlučio igrati za Sjedinjene Američke Države, ali kad bi Hrvatskoj kazali “da”, onda bi ostajali, nisu se predomišljali ukoliko su došli do pretpoziva u A reprezentaciju kojeg je Sigur imao od izbornika Dalića još za Euro. I samim time jasan signal da ga prati i na njega u perspektivi računa. Uostalom, s tog pretpoziva aktivirao je sad Igora Matanovića i Petra Sučića, kao dvojac koji je prvi put pozvan pojaviti se na okupljanju, a Sigur je već prije toga, tijekom ljeta, kontaktirao HNS da bi otišao. Nije se to dogodilo zbog toga što nije pozvan za rujanske akcije. Osim toga već neko vrijeme ne igra zbog ozljede.
Dijaspora sve brojnija
Bilo je igrača koju su rođeni u našoj zemlji poput Arijana Ademija, koji je bio kapetan juniorske reprezentacije, zaigrao i neke utakmice za A vrstu, ali je onda odlučio prijeći u makedonski tabor, bilo je Hrvata poput Branka Strupara i Josipa Webera (Belgija), Ivice Vastića (Austrija)... koji su odabrali drugu nacionalnu vrstu, ali redom su to bili nogometaši koji su na neki način prešutno imali zeleno svjetlo u Hrvatskoj jer naši izbornici nisu na njih računali.
Priča o igračima s dva državljanstva već je velika, a bit će sve veća. HNS i ovog časa radi na nekim klincima iz dijaspore da prijeđu u redove mladih kategorija Vatrenih, kao što mnogi već jesu proteklih godina. Dijaspora nam je sve brojnija, a među Hrvatima u BiH također uvijek ima talenta.
U tome dogodit će se i neki Sigur, koji će, možda i pod nečijim utjecajem, zaključiti da će se bolje osjećati u kanadskom dresu. Bez puno nacionalne patetike možemo mu samo poželjeti dobro zdravlje. Kao i da se raduje uspjesima Hrvatske, budući da je to i sam rekao. U kojima neće sudjelovati. Hoće li novih velikih rezultata biti ili neće, to ne ovisi o Niki Siguru. To je daleko šira tema.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....