Marco Pašalić (22), dečko koji trenutačno igra za drugu momčad Borussije iz Dortmunda, donio je svojim pogotkom u raspucavanju jedanaesteraca Europsko prvenstvo mladoj hrvatskoj reprezentaciji. Mirno je prišao lopti i pospremio je u mrežu. Nakon toga počelo je neopisivo slavlje... Jučer nam se javio iz Amsterdama, čekao je let za Njemačku.
- Prije tog jedanaesterca sam se osjećao neopisivo, nakon njega, uh, što da vam kažem, ushićeno... Bio je to za mene najveći nogometni doživljaj u životu. Teško mi ga je opisati, evo opet se ježim se kad pričam o tome. Za mene je to neopisiva sreća, baš neopisiva. Da baš ja postignem taj gol koji je odlučio tu dramatičnu, toliko važnu utakmicu, Ali mi svi skupa smo dobili tu utakmicu, svi skupa smo osigurali Euro, bila je to velika zajednička pobjeda Hrvatske - pričao nam je Marco.
A baš je on bio posebna priča mlade hrvatske vrste...
- Četiri puta sam morao otkazivati poziv u reprezentaciju. Zbog ozljeda i bolesti. Hvala Bogu, sve mi se vratilo u tom jedanaestercu. Uspjeli smo, idemo na Europsko prvenstvo. Nakon toliko padova u životu, zbog tih ozljeda i bolesti, dobio sam priliku pucati taj odlučujući jedanaesterac, I pogodio sam!
Je li on sam inzistirao da puca jedanaesterce?
- Htio sam biti među onom prvom petoricom koji su pucali. Ali izbornik Bišćan je odredio prvu petoricu, a ja sam bio šesti. Rekao mi je izbornik da pucam taj odlučujući jedanaesterac. Bio sam siguran da ću ga zabiti, imao sam osjećaj da ga ne mogu promašiti niti da mi ga vratar može obraniti.
Imao je i dvije prilike u produžetku, već tada je mogao postati junak.
- Da, kad sam ušao s klupe, imao sam neki osjećaj da će sve biti dobro, sjajno sam se osjećao. Šteta što nisam zabio te dvije prilike. Pogodio sam vratnicu kod jednog udarca, jednom je obrambeni igrač Danske malo loptu zahvatio rukom. Nakon te dvije prilike sam pomislio u jednom trenutku "Marco, ovo nije tvoj dan, Bog ne da da zabiješ". Ali na kraju je ispao moj dan, dao je Bog. Znate, kad pod svaku cijenu želite zabiti, ponekad ne ide... Ali glavno da je ušao onaj zadnji jedanaesterac.
Taj odlučujući pogodak posvetio je - tati!
- To je bio pogodak za mog oca koji je prošle godine imao infarkt! Jako smo se puno napatili... Tata je bio presretan. Svi smo bili jako sretni, kao da nam je ogromni kamen pao srca. Jako me inače pogodilo kad sam tih četiri puta morao otkazivati reprezentaciju. Rođen sam u Karlsruheu, ali od kad sam bio malo dijete mi je na pameti bila samo Hrvatska. Uvijek mi je najveći san bio igrati za hrvatsku reprezentaciju. Tko bi rekao da će na kraju doći taj dan kad će moj gol odvesti Hrvatsku na Europsko prvenstvo. Kao da me dragi Bog nagradio, kazao "hajde Marco ti odluči, nakon svih patnji koje se prošao". Poanta svega toga jest da nikada ne smiješ posustati, da se uvijek moraš podići u životu kad dotakneš dno. Život te neće maziti, moraš biti zadovoljan s tim što imaš, a Bog će to onda nagraditi. Mene jest. Najbitnije je da si zdrav. Ove godine sam naučio cijeniti zdravlje. Sad s velikim samopouzdanjem krećem dalje, jedva čekam sljedeće okupljanje reprezentacije, jedva čekam Euro, gdje ćemo svi mi kao i do sada igrati s punim srcem za Hrvatsku.
Što ova generacija može napraviti na Europskom prvenstvu?
- Možemo napraviti puno. Imamo jako, jako dobru momčad. Eh, kad bi se plasirali na Olimpijske igre, to bi bila sjajna stvar.
Kako mu je u Borussiji?
- Super mi je, jako dobro. Ugovor s klubom mi istječe sljedećeg ljeta. Bitno mi je dobro odigrati utakmice što slijede. Cilj mi se plasirati u prvu momčad. Ali, kažem, najbitnije mi je ostati zdrav. Klub je uvijek bio uz mene, kao i hrvatska reprezentacija. Uvijek su bili uz mene kad sam im trebao. Mogu se samo zahvaliti i biti sretan. Prošle godine sam igrao za prvu momčad u finalu Kupa protiv Bayerna. Nažalost, izgubili smo. Za mene je to bio veliki doživljaj. Mislim da mogu opet doći do prve momčadi Borussije, imam tu kvalitetu. Vidio sam da mogu igrati za prvu momčad, nadam se da će se to i dogoditi. Borit ću se do kraja, dati i više nego što sam do sada dao. Do mene je, a naravno, u životu treba imati i malo sreće - zaključio je Pašalić.