John Terry i Leonardo Bonucci bili su već klipani s navršene 23 godine kada su im izbornici prvi put dobacili dres nacionalnih momčadi. Virgil Van Dijk, još svjetski transferni rekorder među stoperima, isti je privilegij dočekao godinu dana stariji od ove dvojice kultnih igrača, baš kao i Fabio Cannavaro koji je među "azzurrima" osvanuo s 24, kada se na igrača već počinje hvatati prva plijesan seniorskog nogometa. I to ga nije spriječilo da skoči na krov svijeta i osvoji Zlatnu loptu France Footballa…
S takvim katalogom ispred sebe, obrana hrvatske reprezentacije na Cipru, u prosjeku stara samo 22 godine, postaje strateški dobitak za "vatrene". Gvardiol 19, Stanišić 21, Sosa 23 i Ćaleta-Car kao 25-godišnji "big daddy" ovog dječjeg vrtića plastičan su dokaz da nogometaši sve češće preskaču pubertet i bez kompleksa iz juniorskih pogona ulijeću ravno na pozornice glamuroznih arena. Zašto onda ne bi na AEK Arenu, neku vrstu "kutije šibica" na kojoj se igrač u startu osjeća kao na treningu?
Nije Zlatko Dalić rodonačelnik ovog žanra - Luis Enrique, recimo, svako malo izmisli novog 17-godišnjaka za reprezentaciju - ali svakako zaslužuje čestitke na odvažnosti. Poznajem desetke trenera koji bi na njegovu mjestu, bez Vide i Lovrena u ponudi, birali alternativu u vidu 30-godišnjaka, oženjenog, situiranog oca dvoje djece s deset profi sezona u nogama. Dalić je dobro procijenio da je Larnaca pogodna lansirna rampa za novi obrambeni val, jer Cipar je objektivno trećerazredna momčad. Cijelo to autsajdersko društvo od početka kvalifikacija postiglo je jedan gol i s razlogom ga na transfermarktu procjenjuju jeftinijim od Gvardiolove lijeve noge.
Imao je, dakle, izbornik dovoljno hrabrosti, ali i potrebnu dozu racionalnosti pa i izvjesno zrnce sreće da se priča odvrti ovako dobro. Racionalnost je pokazao odbivši javno šibati Bornu Sosu kada je mladić u sebi otkrio tamo nekog Bjorna iz Hessena i odmetnuo se pod njemačku zastavu. Pričekao je da zamuknu pozivi na hajku, strpio se dok se nije slegla medijska prašina, pa pomilovao talentiranog lijevog beka koji sada igra kao da ima 30 nastupa za reprezentaciju i širi lepezu mogućnosti nacionalne momčadi.
Juranović će biti "in"
S Josipom Stanišićem imao je izbornik sreće, jer je mladić isplivao zahvaljujući povjerenju Juliana Nagelsmanna u Bayernu dok ovdje o njemu nisu imali pojma (ili još gore, znali su, ali ga nisu prepoznali) i zatim na karijernom križanju izabrao Hrvatsku. Premda iz startnog bloka nije izletio pucnjem, Stanišić se u Larnaci brzo konsolidirao i do kraja meča predstavio kao vrlo pismen igrač. Posjeduje defenzivnu žestinu i brzinu reakcije, a u napadu se hrabro postavlja, traži loptu i ne bježi od odgovornosti. U nekim situacijama ofenzivno moćniji Josip Juranović dobivat će prednost, ali Stanišić generalno djeluje kao kompletan paket, rješenje za sljedećih deset godina čijom pojavom priče o come backu Šime Vrsaljka padaju u drugi plan.
Perišić ne gubi navike
Ako se obrana na Cipru pokazala kao veliki investicijski plus, tri boda kapital su koji danas cementira bonitet nacionalne momčadi na Fifinoj burzi. A za bodove su najzaslužniji veterani koji odmiču sjeverno od 30. godine i unatoč tome su motivirani i sposobni držati utakmicu za ovratnik. Ivan Perišić i Luka Modrić, dakle.
Premda ga je klupska stvarnost natjerala na neke teške kompromise za igrača u zrelim godinama, Perišić među "vatrenima" ne gubi stare navike. On je ovdje krilni napadač koji u svakom kontaktu s loptom donosi opasnost i režira nešto obećavajuće. Novim golom Perišić je nagovijestio da do kraja kvalifikacijske kampanje za Katar namjerava uloviti Mandžukića na vječnoj ljestvici strijelaca reprezentacije. Stigao je do 31. pogotka, još dva ga dijele od Mandže i drugog mjesta…