Bio je srpanj 2017. godine. Živopisno mjestašce u pitomoj Istri bilo mu je odmak od burnih javnih i inih negativnih reakcija na svjedočenje u procesu u Osijeku. Prvi se put suočavao s ogromnim gnjevom šire javnosti i vrlo neugodnom situacijom, pogotovo za tako slavnog i dotada opće voljenog i respektiranog igrača. U neformalnom razgovoru o statusu u reprezentaciji u svjetlu tih događanja spomenula se i opcija napuštanja Vatrenih; mogao je postati pretežak teret nacionalnoj selekciji, možda bi se i on sam, odnosno njegovi bližnji slomili pod teretom žestokih medijskih i inih linčeva, vrijeđanja... Nije imao takve primisli.
- Zašto bih se povukao? Nisam ništa loše učinio da bih morao napustiti reprezentaciju.
Govorilo mu se o negativnom javnom mnijenju, teretu koji će se teško skinuti s njega i reprezentacije uoči vrlo teških ispita kvalifikacija.
- A što ako bismo osvojili medalju, došli do finala, možda i do prilike da osvojimo naslov? - izrekao je ozbiljno i čekao odgovor na to bajkovito pitanje, uz dodatak:
- Možete se svi nasmijati, ali doista mislim da ova reprezentacija može napraviti, napokon, veliku stvar. I učiniti ću sve da tome doprinesem.
Toga dana Luka Modrić odao je uvjerljiv dojam odlučnog čovjeka. S gardom punog prkosa i motiva da pokaže svima kakav je karakter, da ga ne mogu slomiti nedaće, prelomio je u sebi da će povesti Hrvatsku u visine. U idućih 18 mjeseci to se i dogodilo doista kao u bajci. Iz današnjeg kuta čini nam se da je ključnim za to bila upravo ta oluja koja ga je u krajnje turbulentnoj fazi usisala u vrtlog svih nelogičnosti hrvatske zbilje i svakodnevice. S Realom je opet otišao do krova Europe i svijeta. Hrvatsku je kroz doigravanje predvodio do Rusije i nevjerojatnog uspjeha, povijesnog dosega za Hrvatsku ali i za debelu većinu svijeta, koja je uvijek u sjeni grupice velikih. Zato je većina svijeta bila za Vatrene. I za njega! Dočekao je u međuvremenu sreću rođenja trećeg djeteta - druga kći rodila se u obitelji koja je dodatno očvrsnula u nevoljama koje bi mnoge pokosile. Zaokružio je najburnije razdoblje života povijesno jedinstvenim nizom, točnije pokerom individualnih priznanja za najboljeg igrača svijeta u 2018. godini (i sezoni).
Nakon godinu i pol dana bez intervjua za domaće medije, a pred finiš neponovljive 2018. godine, u kojoj ga čekaju još nacionalna priznanja za najboljeg, tema je za tomove knjiga. Luka Modrić napokon se opustio u razgovoru bez ograda. Krenuli smo od kraja. Gdje vam je Zlatna lopta?
- Eno je na noćnom ormariću u spavaćoj sobi! Tamo će biti još neko vrijeme, da me podsjeća kamo je sve to otišlo u 2018. godini, odnosno da se uživim s tom prekrasnom zbiljom. Nakon Nove godine premještam je na posebnu trofejnu policu, gdje će imati dobro društvo...
Smije se, raspoložen je, pričljiv. Nije neki moment u klupskoj mu stvarnosti, ali to su faze kojih je proteklih šest godina u Realu bilo više puta. O tome kasnije. Kakve su mu emocije u adventu?
- Ha, što reći, sreća i ponos. Jest fraza, ali tako je. Ispunjen sam kao igrač, kao osoba, uživam u svakom trenutku prilagodbe takvoj stvarnosti. Više od 20 godina mukotrpno sam radio, odricao se i nadao nečem takvom, i u manjem obujmu i na manjoj razini. Premašio sam i sva svoja očekivanja, ostvario snove svih snova.
Zlatna lopta u prosincu 2017. na Svjetskom klupskom kupu bila je početak, a nakon The Besta, UEFA Trofeja, Zlatne lopte na SP-u u Rusiji te drugih prigodnih priznanja, zaokružili ste priču najprestižnijom od zlatnih lopti, u prosincu 2018. Što vam sva ta dojmljiva priznanja znače?
- To mi ukazuje da su ljudi širom svijeta prepoznali kvalitetu moje igre i doprinos momčadima kojih sam član. Nagradili su me za te učinke i naravno da mi godi. Ali osobna priznanja nemaju snagu pune sreće ako nisu posljedica kolektivnog uspjeha; kolektivni je uspjeh najvažniji. Zato je dobiti i te individualne trofeje nakon svega zajedničkog osobito dobar doživljaj. Znači mi da su i drugi vidjeli ono što sam u sebi osjećao, a to je da igram vrhunsku sezonu na svim razinama.
To je novi teret odgovornosti u nastavku karijere?
- Više to vidim kao dodatan motiv za rad i ambiciju da zadržim taj nivo. Znam da će me svi sada drugačije gledati i tretirati, još više očekivati i zahtijevati. No to je tako, i drago mi je da se s tim moram suočavati.
Prošle vas je nedjelje u Huesci domaća publika ispratila ovacijama. Kažu kroničari iz Španjolske da ste taj status omiljenog suparničkog igrača preuzeli od legendarnog Inieste?
- Veliko hvala gledateljima Huesce, sjajni su to trenuci. Ne znam jesam li u statusu velikog Andreasa ili nešto drugo, ali već sam više puta doživio pljesak odobravanja suparničkih navijača širom Španjolske, i to me ispunjava kao najveće priznanje mojem načinu igranja nogometa i ponašanja.
Kad biste sada sjedili pred masom klinaca na početku karijere, što biste im kazali?
- Uobičajeno je pozivati na stalni rad, ozbiljnost i odricanja. No to sâmo nije dovoljno jer praktički svi treniraju i podređeni su obvezama. Po meni, ključno je vjerovati u sebe, pogotovo onda kada vam drugi ne vjeruju. Cijelu karijeru, otkada sam počeo, pratila me skepsa; uvijek sam im bio krhke građe, mali, mršav, nejak. Svaki takav stav, ili pogled koji je govorio više od tih riječi, meni je bio dodatan motiv da zapnem i pokažem da nisu u pravu.
Sva sreća da ste ustrajali. Kad ste ipak prvi put osjetili da imate tu "pasju narav" u sebi?
- Nije to bio neki konkretan trenutak. Oduvijek sam osjećao samopouzdanje, u tome je vjerojatno ključnu ulogu odigrala obitelj. Posebno mi je majka čvrsta kao stijena, tata je isto uporan i jak, iako više odaje emocije. Usadili su mi da ne dam na sebe, ne priznam ikome da može više od mene. Kad bolje razmislim, možda je faza kad sam bio junior Dinama bila ona u kojoj sam postao svjestan snage svog samopouzdanja.
Uvijek ste govorili da su kolektivne nagrade važnije od pojedinačnih. Jeste li malo drugačijeg stava sada?
- Nisam! Da mogu, sada bih sve te svoje nagrade dao u zamjenu za pobjedu u finalu SP- a! Odmah! Iskreno rečeno, da nije momčadi, kako Reala tako i - i pogotovo - reprezentacije, ja ne bih dobio te nagrade. Zato svaku loptu i nagrade vidim kao simboličko priznanje svim suigračima s kojima sam osvajao trofeje. Nitko nije iznad momčadi i nitko ne može ništa bez suigrača. Nitko!
Dojam je da neki vaši kolege ne misle tako. Kako ste doživjeli brojne polemike vezane za ovogodišnje izbore najboljih, zapravo, oko svih vaših pobjeda?
- Iskreno rečeno, nemam posebnog komentara. U svim izborima, različitih glasačkih baza, premoćno sam osvajao prva mjesta. Dakle, sa svih strana emitira se isti stav - da sam bio najbolji u sezoni, godini. Zato se ne opterećujem polemikama. Meni nitko nije ništa poklonio, nemam iza sebe logističku potporu i kampanju; mogao sam se nametnuti isključivo svojim nogometom. Zato mi je osobito drago da je to prepoznato i zato se osjećam zasluženim dobitnikom priznanja.
Iz okruženja deset godina dominantnih Messija i pogotovo Ronalda vrijeđalo se glasače i izbore, posredno omalovažavalo i vas. Kako ste to doživjeli, pogotovo njihovo izbjegavanje svečanosti podjela priznanja?
- Ne mogu ja govoriti zašto netko nije došao na neku podjelu priznanja, to je njihov izbor. Da je logično, nije. Ispada kao da ti izbori i trofeji imaju važnost i vrijednost samo onda kada ih oni dobiju. Nije to fer ni prema kolegama igračima, ni prema glasačima koji su deset godina njih proglašavali najboljima, a ni prema nogometu i navijačima. No ponavljam, svatko se ponaša onako kako on misli da treba.
Valjda im je teško prihvatiti prvi prekid njihove dominacije, iako treba reći da je Leo Messi glasao za vas.
- Gledajte, stvari su, po meni, vrlo jednostavne; Cristiano Ronaldo i Messi dva su fenomena koja su igrački dominantna desetak godina. Iznad svih po kvalitetama. Ali ovdje govorimo o sezonskom učinku i valjda nešto znači to što su isti rezultati glasanja kod izbornika, trenera, igrača, legendi nogometa, novinara i navijača. Ili su oni svi istovremeno u zabludi? Ako ćemo glasati o kvaliteti igrača, onda jedino preostaje da odmah podjele sve trofeje za Messija i Ronalda dok god budu aktivno igrali te da se ukinu bilo kakvi izbori.
Jeste li razočarani podcjenjivanjem vaših učinaka? Simeone drži da je Griezmann zaslužio Zlatnu loptu, Allegri tvrdi da je Ronaldo najbolji, Alba kaže da je Zlatna lopta prijevara od izbora i svi znaju da je Messi najbolji...
- Ne može me to razočarati jer mi je jasno da danas svi promoviraju svoje igrače, iz ovog ili onog razloga. I moji su suigrači, naposljetku, bili za mene. No smeta taj pristup da se jedni te isti glasači smatraju vjerodostojnima proteklih deset godina, a sada kada je glas otišao drugome, u ovom slučaju meni, odjednom su im ti isti glasači prevaranti. I stvarno mi je ok što Simeone drži svojeg ili nekog drugog igrača da je bolji, no smeta što ima stalnu potrebu omalovažavati Real i njegove igrače. Koristi svaku priliku insinuirati nečasne radnje koje bi kao imale objašnjavati Realove uspjehe, na štetu drugih. Imam veliki respekt prema Diegu Simeoneu i svemu što je trofejno napravio sa Atleticom, kao što imam veliko poštovanje prema igračima, navijačima i velikom klubu Atleticu. Kad su nas pobjeđivali iskreno smo im čestitali i prihvaćali sportske epiloge. Nije fer, a niti korektno, da naše uspjehe, između kojih su i dvije časne koliko teške pobjede u finalu lige prvaka protiv Atletica, svodi na stalne mu populističke teze o nekakvim favoriziranjima Reala.
Da ih je pobijedio vjerojatno bi bio najboljim trenerom...Ronaldovo okruženje je vrlo grubo osporilo vašu Zlatnu loptu. Ronaldo se zakašnjelo oglasio tek formalnom javnom čestitkom, ali i stavom da je on sigurno zaslužio trofeje više nego vi. Jel' vam se javio privatno pa imao prigodniji stav prema višegodišnjem suigraču, koji mu je između ostalih pomogao osvojiti četiri Zlatne lopte?
- Ne, nije mi se javio, i ne vidim u tome nikakav problem.
Nije baš gospodski od tipa kojem su bila puna usta hvale za suigrače, pogotovo za vas?
- Rekoh vam, svatko se ponaša u skladu sa svojim uvjerenjima. Sa Ronaldom sam dijelio 6 prekrasnih sezona, vjerojatno najbolje godine karijere i toliko smo toga uspješnog zajedno ostvarili. Po tome ću uokviriti sjećanja našeg odnosa. Niti mi je krivo što se nije javio, niti me povrijedio. Dakle, polemike nema.
Usput, što kažete na njegove izjave kako je u Juventusu zatekao najbolju grupu u karijeri, poniznu i skladnu, gdje nema onih koji misle da su važniji od drugog. Nemojte zamjeriti što se teško susprežemo smijeh. Ostaje dojam kako je bio vrlo grub prema dojučerašnjim suigračima u Realu, prema klubu te time pokazuje da mu je teško pao odlazak iz Madrida?
- Igrao je on prije toga i u Manchester Unitedu, jednoj od najboljih momčadi u povijesti tog velikog kluba, ne samo u Realu... No ako je to njegovo mišljenje treba ga prihvatiti kao njegovo pravo. Osobni mi je dojam da je ostanak čak devet godina u Realu znakovito po pitanju kako se osjećao u ovom fantastičnom klubu. U njemu je između ostalog osvojio 4 zlatne lopte i parao mreže suparnika kao nitko drugi. To ne možeš postići ako nisi u miru i skladu sa okruženjem. Ovdje sam 6 i pol godina i sa sigurnošću mogu reći da smo prava grupa, zrelih ljudi i kvalitetnih igrača, dobrih odnosa i izvrsne atmosfere. Ima naravno boljih i lošijih dana, ali temeljna snaga grupe nije upitna. Da nije takva sigurno ne bismo osvojili sve te trofeje, ni momčadske a ni pojedinačne.