Godine brzo prolaze. Čini nam se kao da je bilo jučer kada se vratio iz Belgije i priključio zagrebačkom Dinamu. Bio je samo pet mjeseci u Lierseu, gdje je stigao iz ere u Slavenu Belupu.
Kad se 2006. godine pojavio u Maksimiru, malo je tko bio ushićen. Ognjen Vukojević pripada, odnosno pripadao je onoj kategoriji igrača koji nisu atraktivni. Najčešće ih zovemo radni vezisti, dakle oni koji puno trče, rade za momčad i omogućuju da tzv. tehničari lakše funkcioniraju u modernom nogometu. Treneri u pravilu visoko cijene takve “radnike”.
Prošlo je 13 godina od tih dana (ne)povjerenja, u kojima je danas 35-godišnji Bjelovarčanin, razvio dojmljivu međunarodnu karijeru. U iduće dvije i pol godine igrao je u zagrebačkome, a potom pet godina u kijevskom Dynamu. Kao posuđeni igrač ukrajinskog velikana imao je kraću eru u moskovskom Spartaku i opet u zagrebačkom Dinamu, da bi karijeru zaokružio s dvije sezone u bečkoj Austriji. Kao poseban okvir ostaje 54 nastupa za Hrvatsku i četiri pogotka.
Još sam na odmoru
Dvije je godine prošlo kada je i formalno završio aktivnu karijeru. I, kako će dalje pričati, Vukojević je zagrizao na više strana novi nogometni život. Razgovarali smo o tome, ali i drugim, intimnijim mu temama…
- Dobili ste me dok sam još na moru. Odmaram se s obitelji i doista uživam. Sin Luka ima dvije i pol godine i centar je svih razmišljanja koje supruga Andrea i ja imamo svakog dana i u svakom trenutku kad je on u pitanju. Ovaj nam je odmor dobro došao, jer supruga je inače vrlo zaposlena kao direktorica marketinga u Hrvatskoj pošti, a i moje su obveze brojne i zahtjevne tijekom nogometne sezone.
Dubrovnik vam je česta baza?
- Već 10-ak godina jednostavno sam zaljubljen u ovo okruženje. Bio sam prvi put 2007. ili 2008. godine i odmah mi se jako svidjelo. Klima je svjetska, uvijek ugodno i sunčano, ljudi sjajni. Stekao sam puno prijatelja i naposljetku sam odlučio kupiti stan. Blizu je zračna luka, lako se transferirati na destinacije kamo moram zbog posla.
Djelujete prilično “suho”, dakle dvogodišnja pauza nije donijela kilograme i masnoće?
- A ne, ne, nadam se da i neće. Loše bih se osjećao. No, svakog dana radim nešto, ili igram nogomet, tenis, haklam, plivam. Nema potpunog opuštanja jer pogotovo profesionalne sportaše, ako se zapuste, snađu zdravstvene nevolje, višak kilograma, posljedična neraspoloženja.
Završavam PRO licencu
Čini nam se da je i brak utjecao na vas da ste i dalje u formi. Supruga je magistar ekonomije i na zahtjevnom radnom mjestu. Kako uspijevate uskladiti vaše obveze?
- U braku smo tri godine i doista nam je super. Otkako se rodio Luka, život nam se promijenio u najljepšem smjeru. Kad se tako osjećate, onda se jednostavno usklađujete. Supruzi sam doista dužan jedno veliko hvala jer shvaća prirodu moga posla u nogometu, što iziskuje putovanja, odsutnost. Zato kada god možemo uživamo u obiteljskom odmoru i zajedničkim trenucima.
Jeste li što uložili nakon duge profesionalne karijere?
- Uložio sam nešto u nekretnine, ali ništa posebno. U Zagrebu živim na Tuškancu gdje imam stan. To je baza. Roditelji su u Bjelovaru, u mirovini. Brat, koji je pet godina mlađi, također je u Zagrebu, radi u MUP-u.
Je l’ odmor nakon karijere ipak drugačiji?
- Je, doista je. Praktično sam tek sada spoznao što znači ljetovanje u kolovozu. Kad sam igrao, pogotovo u Ukrajini gdje rano počinje prvenstvo, u lipnju su bile pripreme, u srpnju već utakmice. Ovo je sada blagostanje, iako mi je u početku bio svojevrstan šok. Gotovo 20 godina živio sam stalno sa spremnim torbama za put, s tri vrste garderobe koje su odmah pripremljene ovisno kamo se ide. Sada sam u miru sa svojima, bez stresa, čista uživancija.
Bili ste na reviji Vatrenih i Bayerna u pulskoj Areni?
- Uh, bilo je to sjajno druženje. Kad se kao igrač umirovite, onda su vam ovakvi događaji sve draži. Kažu mi ljudi koji su to prošli prije mene kako zapravo svake godine sve više trebate ovakve susrete. Vidiš stare prijatelje, osvježiš sjećanja, opustiš se u dobrom raspoloženju. I ono što meni jako odgovara, to je onaj zdravi umor nakon utakmice i relaksiranje uz dobru klopu i piće te društvo. Vrh.
Nedostaje li vam taj ritam, dril?
- To je ono što najviše nedostaje kad stanete. Adrenalin igre. Baš sam govorio Pletikosi, koji je zaključio karijeru prije mene, da sam pratio njegove istupe na tu temu i izvlačio iskustva. Zapamtio sam da je istaknuo kako nije nimalo lako prekinuti profesionalnu karijeru i da je to veliki stres za organizam te psihološki. I govorio je da pogotovo hendikep za nas koji smo živjeli u režimu, s programiranim svakim trenutkom, ako se odmah ne uključimo u neki posao i obvezu. Zato sam zaključio da je najbolje nešto odmah raditi i da nema smisla čekati.
Vi ste krenuli sa…?
- Još dok sam igrao u Beču upisao sam trenersku Akademiju HNS-a. Prošao sam B i A kategoriju i sada sam u završnici za PRO licencu. Htio sam se pripremiti za ono što me čeka nakon karijere. Obrazovanje je ključno da možeš u nogometu pratiti današnje standarde u bilo kojem njegovu segmentu. Onda je došao poziv iz Ukrajine i čim sam objesio kopačke o klin dogovorio sam suradnju s kijevskim Dynamom.
Braća Surkis nisu vas zaboravili?
- Meni je moj Božidar otac života. Braću Surkis doživljavam kao nogometne očeve. Doista su me od prvog dana cijenili i kroz godine taj odnos respekta samo je učvršćivan. Kad je Igor Surkis nazvao kazao mi je samo: “Vuka, dođi s nama raditi.” Već dok je to govorio znao sam da imam novi posao.
Skaut?
- Da, glavni sam skaut za Balkan i srednju Europu. Doduše, sada moram kazati da sam “bio”, jer sam potpisao ugovor s HNS-om. Ponuđeno mi je vođenje reprezentacije do 20 godina, a ja sam na to pristao uz uvjet da i dalje ostanem dijelom suradničke ekipe Zlatka Dalića u A reprezentaciji.
Kako je došlo do te suradnje s HNS-om?
- Predsjednik Davor Šuker i glavni instruktor Petar Krpan ponudili su mi tu poziciju. Kao što sam kazao, kad mi je potvrđeno da ću i dalje biti uz Dalića, objeručke sam prihvatio. Zahvalan sam Šukeru i Krpanu, HNS-u na pruženoj šansi. Uvjeren sam da ću opravdati to veliko povjerenje.
Je li to ide uz posao skauta za A reprezentaciju?
- Nema poklapanja i nikakvog problema.
Jako vam je stalo biti i dalje uz Dalića?
- Vjerujte mi da je tako! Jedan slučajan susret sa Zlatkom Dalićem zapravo mi je promijenio sve vizije kako dalje. Naime, kao gost HNS-a putovao sam na utakmicu s Ukrajinom u Kijev. Sjećam se dobro kako je bila očajna atmosfera na tom putu. Morali smo pobijediti u Kijevu da zadržimo šansu za odlazak u Rusiju kroz doigravanje. Čini mi se da je svih bilo strah da se to neće dogoditi. Tada sam sreo Dalića i malo smo porazgovarali o Ukrajini. Pričamo o njihovoj reprezentaciji, pojedincima, kako igraju, koje vrline i mane im vidim. Znao sam sve te igrače i prenio sam mu sva saznanja koja sam imao. Nakon što se sve posložilo - pobjedom u Kijevu izborili smo doigravanje, a potom kroz dvije uvjerljive partije protiv Grčke izborili Rusiju, - nazvao me Dalić. Želio je da mu se pridružim i skautiram Nigeriju. Pristao sam na veliko zadovoljstvo. Pratio sam ih na tri utakmice, u Poljskoj, Engleskoj i u Austriji protiv Češke.
Dalić je kazao da ste sjajno obavili taj posao i pridonijeli jako važnoj pobjedi u prvoj utakmici prvenstva, koji će se pokazati povijesno jedinstvenim za Hrvatsku?
- Eto, sve se dogodilo igrom slučaja to s mojim priključenjem ruskoj priči, a na kraju ispalo je fenomenalno.
Kako vam se čini kvalifikacijski hod prema Euru 2020.?
- Dobar nam je ritam, pogotovo što smo svladali vrlo nezgodni Wales. Slijede nam dva ključna gostovanja, i to u Slovačkoj i Azerbajdžanu.
Vi ste pratili Slovake i Mađare. Potonje smo upoznali kroz, nažalost, poraz u Budimpešti. A Slovaci?
Hamšika stišću godine
- Bio sam u Trnavi kada su igrali protiv Mađara. Slovačka je vrlo dobra momčad, motorična, s nizom zanimljivih igrača. Bolje mi izgledaju u defenzivnom potencijalu. Lider im je Hamšik, ali njega su ipak malo sustigle godine. No, nemojmo se zavaravati, očekuje nas super teška utakmica. Slovaci imaju odličnu tranziciju, uz brza krila teže okomitosti u igri. Njih posjed lopte ne zanima puno, žele što prije doći do završnice. Jaki su i u prekidima i moramo biti vrlo oprezni u tom segmentu. Atmosfera? Stadion je novi, bombon, a ambijent odličan. Imat će veliku podršku Slovaci, ali dobro, naši su igrači naviknuti igrati i u većem grotlu.
Znači ne vidite neki veliki problem na putu za Euro?
- Problema u kvalifikacijama uvijek ima. To je natjecanje na dugu stazu, može se stalno nešto zakomplicirati. No, uvjeren sam da smo na dobrom putu i da Dalić to jako dobro usmjerava. Sjetimo se u prethodnim ciklusima nakon velikih turnira kako smo u pravilu imali neki značajan pad. Ovaj put nije tako. Izbornik osvježava i pomlađuje selekciju, stvara se novi duh. Brekalo i Vlašić su već unutra, neki će se drugi nametnuti u idućem razdoblju. Kad ostvarimo vizu za Euro, onda možemo pričati o ambicijama na turniru. Ovako općenito, u tom slučaju, najvažnije mi se čini da nam najbolji igrači budu zdravi i spremni za Euro. Modrić, Rakitić, Lovren, Vida i društvo predvodnici su koji će sigurno biti dovoljno gladni za još jedan značajan nastup…
Teško je ponoviti ruski uspjeh, pogotovo što će na Euru, kojem se svi nadamo, biti sasvim drugačija momčad u odnosu na Rusiju?
- Mi moramo ostati ponizni, kako Dalić uvijek govori. Dakle, Rusija je bila san snova, a svaka druga priča je nova priča. Budemo li na Euru, zna se da je prvi cilj proći skupinu, a onda u kup-sustavu sve je moguće.
Razgovarate već kao da ste trener?
- Ne znam stvarno što ću raditi u nogometu, nisam još načistu. Jedina sigurnost je da ću u njemu raditi, ali ne na kojoj poziciji, još snimam situaciju. Život me naučio da je najbolje marširati korak po korak. Dakle, učim se struci, moram diplomirati, onda stjecati iskustva i kroz vrijeme ću uvidjeti što mi najviše leži, trenerski posao, neki dio u menadžmentu ili nešto treće. Polako.
Gdje se onda vidite za 4-5 godina?
- Kao što rekoh, to ću i ja vidjeti tek za 4-5 godina. Imam ambicija, naravno, ali neću si definirati stvari dok ne budem siguran u ono što želim raditi. A želim raditi ono u čemu ću vjerovati da mogu napraviti najkorisnije stvari. Vrijeme će mi pokazati koji je to dio nogometnog posla. Najvažnije je od svega je samo jedno - ostati u nogometu!