Od tradicionalnog teškog doživljaja lipnja do euforičnog tretmana kritičnog natjecateljskog mjeseca. Dvije pobjede u kvalifikacijama za Mundijal 2026., a posebno način ostvarenja troboda protiv Češke, razgalilo je dušu navijača i javnog okruženja. Tipično za Hrvatsku, euforija trenutka je na najvišoj razini, čak i u medijima gdje se glamurozno slavi petarda u Osijeku.
Klimatske promjene su sastavni dio života Vatrene vrste od njenih početaka. Gotovo je uvijek ista priča. Kada nije dobar rezultat, eto krajnjih negativnih komentara i stavova oko istih igrača, koje preplave slapovi hvalospjeva kada im se dogodi partija kao ova s Česima. U ožujku su bili čudo kada su dobili Francusku u Splitu, tri dana kasnije su bili dekadentna stara momčad koja ne može pratiti ritam istog suparnika. Iako su dobili Francuze u Splitu na dojmljiv način, ovdje će uvijek prevladati eho poraza nego odjek pobjede. Takvi smo, i nema nam pomoći...
Sposobni za vrhove
Objektivno gledano, a u kontekstu viđenog u Final Fouru Lige nacija, jasno je da su sve četiri reprezentacije (Portugal, Španjolska, Francuska, uvjetno Njemačka) jedna razina više od Hrvatske. Kao što je na svjetskoj razini takva razina više i Argentina, Brazil, bez obzira na trenutke padova.
No, također je objektivno da Hrvatska ima takvu razinu kvalitete da u natjecateljskom nadmetanju uvijek može zapapriti svim tim (i drugim, kao Engleska, Nizozemska, Italija...) tradicionalno moćnim selekcijama. Uostalom, ona je to pokazala na djelu, ponajviše otkako je začeta era koju su predvodili prije svega Luka Modrić, a onda uz njega Perišić, Rakitić, Mandžukić i druge vedete vatrene povijesti.
Možemo reći da je senzacionalno da je mala Hrvatska, koja je nakon finala u Rusiji ostala bez doprinosa Mandžukića, Ćorluke, Rakitića i drugih, uspjela četiri godine kasnije ponoviti polufinale i podij s brončanim dosegom...
Sukladno uskoj bazi reprezentativnog potencijala, dometi Hrvatske su općenito vrhunski. Pogotovo zašto to traju dugo. Ako je to tako, a činjenice potvrđuju, koja je to tajna vatrene legende? Postoji jedna nit, od 1990-ih do danas, koja povezuje različite ere i generacije reprezentativnih momčadi. To je nit izvanserijske motivacije koju hrvatski profesionalci svih, i najvećih razina svjetskog klupskog nogometa, gaje za nastupe u nacionalnom dresu.
Generacija koju su predvodili Zvonimir Boban, Davor Šuker, Slaven Bilić, Alen Bokšić, Robert Jarni i drugi velikani 1990-ih, utemeljila je tu privrženost vatrenom dresu i svemu što isti simbolično predstavlja za hrvatski narod. Uz različite faze natjecateljske (ne)uspješnosti, ta naglašena emocija pripadnosti nikad nije blijedila. Štoviše, kada se naziralo, sredinom prošlog desetljeća, kako stasa jedna reprezentativna grupa koja bi mogla nadmašiti prve brončane aktere, ta popularnost Vatrenih otišla je na dodatnu višu razinu. Kao da se probudio duh 1990-ih, odnosno onaj prvi i najposebniji osjećaj da su “naši sposobni za vrhove”. Ovaj put u još jačem intenzitetu, a što se u konačnici pokazalo dobrim predosjećajem (srebro)...
Kriteriji su drugačiji
Kao u Francuskoj 1998., tako i u Rusiji 2018., Hrvatska je djelovala kao hit reprezentacija. U oba turnira izbornici Blažević i Dalić imali su vrlo iskusne reprezentativne grupe, za koje se u Hrvatskoj govori(lo) da su prestare. Kao ‘98., tako i 2018., ti su rosteri osvojili medalje, a više manje bilo je, kao i 2022., sličnih omjera 30 i plus godišnjaka.
Što nam to govori? Prije svega da imamo velike nogometne vrijednosti. Pritom treba imati u vidu razliku u veličini zemalja kao što je recimo Italija, u odnosu na Hrvatsku, pa je utoliko senzacionalnije da su naši na posljednja dva prvenstva drugi i treći, a da Italija nije izborila niti plasman na Mundijal. Sada im visi treći, a sve te brodolome doživljavaju u bitkama sa Švedskom, Sjevernom Makedonijom ili sada Norveškom. Dakle, ne baš velesilama nogometa. Sve te relacije u omjeru veličine baze, posljedične moći i izbora, samo dodatno objašnjavaju specifičnost Hrvatske. Ona, primjerice, ne može kao na serijskoj traci izbacivati brzonoge igrače kao Španjolska, Francuska i slični.
Ona ne može svake godine osigurati 3-4 nova wunderkinda vrijedna 50-100 milijuna, za koje se otimaju europski velikani, a s kojima bi učinila logičnim da se senatori, u godinama i prirodnom padu moći, prije odluče na povlačenje, i s lakoćom ih se nadomjesti. Ono što vrijedi za mnogoljudnije zemlje, nije kriterij za zemlju koja ima manje od 4 milijuna stanovnika...
U Osijeku je Hrvatska deklasirala jednu od tzv. čvrstih reprezentacija, koja je eto fizički i intenzitetom impresivnih okvira. Više od godinu mlađa Češka imala je ispred sebe selekciju Hrvatske u kojoj je 6 od 11 startera u dobi iznad 30 godina, a nedostajao je Kovačić, koji bi bio sedmi. Među onima koji su najbolje odigrali stršili su igrač koji će za tri mjeseca imati 40 (Modrić), drugi koji je u 37. ljetu (Perišić), dvojica koji će u lipnju-srpnju navršiti 34 (Budimir, Kramarić), dvojica koji su prešli 30 (Livaković, Mario Pašalić). Zanimljivo je, za prvog je izvjestan transfer u AC Milan, za drugog se izvjesno zanima Barcelona, za trećeg je javan interes Real Madrida, ostala trojica su stožerni igrači u Bundesligi, Serie A i turskoj Super ligi.
Nogometno najsretniji
Svima njima su zajedničke dvije stvari. Oni su na tim dosezima nogometa jer imaju kvalitativne vrijednosti više razine, a to su ambiciozni Česi jako dobro spoznali. I drugo: oni su svi riječju i djelom, nogometno najsretniji kada dolaze u reprezentaciju. Jer to nije posao, ugovori i glamur elitnih liga i adresa. To je emocija prema predstavljanju svoje zemlje i posebni osjećaj kada se usrećuje svoje ljude.
Eto, to je sublimirana motivacija koja jednog Modrića, Perišića i slične veterane najvećih bitaka kroz prošla tri desetljeća, kontinuirano hrani energijom da izdrže sve napore, teške ozljede i mučne mjesece oporavka, da podnesu sve kritike, pa i vrijeđanja kada nemaju rezultat te se iznova trude ostvariti ga. Hrvatska, koja je po mnogočemu u svojim dosezima fenomen svjetske reprezentativne scene (trenutačno opet na pragu top ten), i po učinku-kvaliteti ultra senatora kao Modrić i Perišić, a koje dojmljivo slijede Kramarić, Budimir, opet predstavlja jedinstven slučaj...
Naravno, nije to oda starostima, nego je realnost Hrvatske. Koja je sretna da ima još uvijek na raspolaganju takve majstore igre, a koji svojim trajanjem olakšavaju čekanje da se oživotvori novija i mlađa grupa. Trebalo bi to imati na umu i onda kada rezultat ne bude doživljaja kao sada u Osijeku. I pogotovo u idućem periodu od godinu dana kada će se proces generacijskih promjena, zbog prirodnih sljedova, zahuktati.
Hrvatska je pobijedila Češku nadmoćno i to je bila samo još jedna vrhunska partija senatora i mlađih suigrača, i ništa više. Euforiji nema mjesta. No, valja se prisjetiti svih zadovoljstva koje ti momci pružaju navijačima kad dođe trenutak za suočavanje s neuspjehom ili logičnim traumama završetka jedne i početka druge ere. Jer ovdje kod nas ima onih koji osporavaju Vatrene i onda kada su senzacionalno uspješni, a kamoli kada im ne ide. Jer ih ne doživljavaju kao nogometne simbole, nego generatore nacionalne privrženosti i zajedništva. Što zapravo, kroz nogometno umijeće i odjeku među ljudima, i jesu...
Komentari (0)