Teško je nekad to logički razumjeti, ali postojanost amplituda raspoloženja unutar hrvatske zbilje je mala fenomenologija. Nogomet, pogotovo reprezentacija, nam u tom smislu može biti dobar subjekt prezentacije. Nakon poraza u rujnu, od dvije vrlo jake reprezentacije, prvaka Europe i prvaka svijeta, činilo se da je depresija uzela ozbiljnog maha u vatrenoj zbilji.
U srijedu navečer dogodila se utakmica u St. Gallenu. Unutar te utakmice, kako je sugeriralo TV komentiranje dvoboja, imali smo i depresivne tonove (vodstvo domaćih), pa buđenje optimizma (remi), a naposljetku i euforiju (pobjeda) u završnici. Tako nekako šire se i javni dojmovi dan poslije.
Od muke rujna, kakva će to biti Hrvatska s Pašalićem, Melnjakom, Uremovićem i drugim iskusnijim reprezentativcima, do euforije listopada kako imamo niz novih kandidata, fenomenalne debitante i krasnu reprezentaciju. Jedina konstanta u ovoj priči jest stalno podgrijavanje dramatike oko jednog logičnog oproštaja (Rakitić). Čak se i izbornik Zlatko Dalić iz rujanske medijske priče o “žalosnoj sovi” nakon Švicarske svrstao u tretmane nasmijanog i raspoložnog izbornika. Jesu li spomenute javne slike i doživljaji u suglasju s realnostima vatrene zbilje? Svatko o tome ima neko svoje mišljenje. Zadržimo se na nekim nogometno logičnim naznakama...
Prije svega, Hrvatska je prvi puta u 30 godina pobijedila Švicarsku. To nekome može izgledati sporedno, ali kako je riječ o egzaktnom pokazatelju nakon četiri utakmice, nešto ipak znači. Druga važna stvar jest da je Hrvatska u St. Gallenu igrala s nekoliko “novih” igrača, što potvrđuje da je Zlatko Dalić s riječi prešao na djela.
To jest, stalne mu teze kako nitko ne bi trebao biti siguran za igranje i kako neće trpjeti ikakva iskakanja taktičke, tehničke, ali i priče pristupa, zamijenio je konkretnim uključivanjem novaka. Dao je šansu Melnjaku, Uremoviću, Ćaleta-Caru, Pašaliću, Bradariću, Budimiru i već s njima pokazao kako se može proširiti kadar kandidata za reprezentaciju. Jer, upravo se to dogodilo kroz utakmicu sa Švicarcima. Proširen je kadar igrača koji mogu dati doprinos natjecaljskim ambicijama Vatrenih.
U nas, pogotovo mediji, vrlo brzo nekog takvog kandidata dignu u nebesa, kao što ga sličnom hitrinom centriraju na začelje vrste kvalitete. Utoliko bi se javnost mogla ipak držati logičkih okvira po kojima, primjerice, Domagoj Bradarić daje naslutiti značajne potencijale u kontekstu perspektive, kao što Pašalić odaje da nije slučajno Atalanta platila za njega 15 milijuna eura za otkup ugovora od Chelseaja. Danas Bradarića svi doživljaju s ekstazom, iako ga do jučer gotovo nitko nije spominjao. Pašalića se i dalje drži, u benignijoj varijanti, kao “nije nešto”. Uremovića neki nisu ni primijetili, a toliko je dobrih stvari učinio. Budimira neki otkrivaju danas, a drugi mu drže kao teret da ima 29 godina. Tipična Hrvatska...
Zlatko Dalić je izbornik. I kao takav bit će uvijek tema podijeljenih stavova. Kao što će vremenom rasti broj onih koji će tvrditi da je slučajnost to da je bio drugi na svijetu. Upravo zato što živi u takvom nestabilnom okruženju, Dalić bi morao, i čini se da to sada započinje, donositi odluke koje će biti stručno logične i opravdane. Pa kome krivo, kome drago, ionako je najvažniji samo interes (rezultat) reprezentacije.
Više neetabliranih igrača u St. Gallenu je dalo naslutiti da mogu dati svoj doprinos ambiciji Hrvatske. Je li to doista tako, i mogu li oni biti akteri kada bude (naj)važnije, pokazat će se samo onda kada u takvim ispitima budu sudjelovali. Za to treba vizija izbornika, odlučnost da se slijedi stručna logika i hrabrost da se ide kontra medijskih ili populističkih struja. Ako je St. Gallen bio ta točka u kojoj je izbornik začeo novu eru, te svakome, i najstarijem senatoru ili iskusnijem kadru Vatrenih pokazao da ima momaka koji mogu ukoliko oni ne mogu ili nisu u pravom pristupu, onda je Švicarska uistinu poticajna kontrolna etapa aktualnosti vatrene zbilje.
Komentari (0)
Komentiraj