Povijest ukazuje da Hrvatska niti jednom nije pobijedila Francusku. Pet pobjeda i dva remija, uz francusku gol-prednost od 17:7 dovoljno govori o prevlasti koja je započela 1998. godine u opjevanom polufinalu SP-a. Zašto su Francuzi toliko nezgodni Hrvatskoj?
Moglo bi se kazati da ima dva ključna argumenta. Prvo je da su Francuzi poznati po tehnički rafiniranom nogometnom poimanju, ali da su uz to po fizičkim potencijalima iznimno moćni. Poglavito u posljednjih dvadesetak godina Francuska fantastično spaja tehničku i fizičku superiornost.
Hrvatska je reprezentacija od prvog dana doživljena kao predstavnik tehnički dotjeranog nogometa, koja pored toga ima i fizički snažne igrače.
U odnosu na Francusku naše je ograničenje što su oni u tim elementima (nešto) bolji i što imaju puno širu bazu kvalitete. Sama činjenica da se Hrvatska vrlo objektivno može uspoređivati s Francuskom više nego dovoljno ukazuje i na kvalitetu nogometa Vatrenih.
U kontekstu svih tih odnosa što se može očekivati u srijedu na Maksimiru, u osmom sučeljavanju dva suparnika?
Prije svega treba reći da se omjeri kvalitete i nisu promijenili u odnosu na prije, na Rusiju i na nedavni sraz u Parizu. Realno je Francuska jača. No, to ne znači da je Hrvatska ne može zaustaviti. U prisjećanju povijesti dovoljno je ukazati da se jedini pozitivan ishod upisao onda kada je vladala atmosfera da Hrvatska ima najmanje dobru reprezentaciju, na Euru 2004. Tada je bilo 2:2 i Hrvatsku je vodio Barić, koji je prije svega težio čvrstom defenzivnom bloku. I to je djelomice bilo tako, no preko Prše i Rapaića ta Hrvatska je vodila 2:1 i realno mogla je i pobijediti. Može li nam nešto poslužiti kao putokaz iz te priče?
Možda to da Francuskoj treba pristupiti na način da se stvori čvrsti defenzivni blok, prepusti im se inicijativa, a onda ih se bržom kombinatorikom pokuša iznenaditi iz protunapada. Francuska je tako izvojevala naslov svjetskih prvaka. U finalu protiv Hrvatske imali su 39 % posjed, šutove 8-15, samo 197 pasova naspram 455 Hrvatske. No u omjeru šuteva u gol bilo je 6-3, a u konačnici 4:2.
Drugim riječima, Francuska pod Deschampom igra krajnje pragmatično, tipujući na ključne adute kadra, a to je izvanredna fizička moć i motoričnost, te brzina. Za to im trebaju prostori, i zato vole pustiti suparnike da vode igru i izvuku iz bloka što više.
Hrvatska ne bi trebala dopustiti takav tijek, jer Francuzi, bez obzira na korekciju sustava (s 3-4-1-2 išli su na 4-3-1-2), a što sugerira da ima određenih teškoća u igri odnosno potrošenosti jedne ideje, neće drastično promijeniti stil.
Ukoliko bi Vatreni išli napasti i kroz kombinatoriku tražili put kroz blok Francuza, izložit će se riziku od brze kontre, odnosno jurnjave za brzim suparnicima. Nakon dvije utakmice u kratko vrijeme te nekompletni Vatreni nisu baš u optimalnoj svježini.
Dalić je najavio promjene, što je dobro, kao i povratak igri s klasičnom špicom.
Tako će se lakše “igrati” i kontrolirati ritam dvoboja. Smanjiti ga znači plus za Hrvatsku, a minus za Francusku. Kako god bilo Vatrenima ne treba nikakav pritisak rezultata i “moranja” revanširanja. Reprezentaciji treba dobar nastup, maksimum učinka kao priprema za ono što je u konačnici očekuje na Euru. A onda rezultat, sve su opcije otvorene...