Imao sam zadovoljstvo pratiti njegovu igračku karijeru od juniorskih mu dana. I ne, ne može se reći da se odmah tada moglo nazrijeti kakva je to igračina. Pogotovo se nije moglo predvidjeti, temeljem onog što je prikazivao u mladim selekcijama bivše Jugoslavije, da bi jednog dana mogao biti Zlatna kopačka svjetskog prvenstva. I važan suigrač Maradone, i ponajbolji strijelac Real Madrida.
Davor Šuker je jedan od subjekata po kojem se može mjeriti mentalitet u ovoj zemlji. Kada je eksplodirao kao golgeter svi su mu htjeli biti prijatelji, novinari su mu pisali panegirike, krasili su mu djela slapovima nekritičkih hvalospjeva. Šuker je bio veličanstven golgeter, a sreća je Hrvatske da je to mogao pokazivati (i) u dresu njene reprezentacije.
Već zarana sam shvatio nakon Francuske ‘98. da će Šuker postati ogledni primjerak kako se u Hrvatskoj pretjeruje i skače s krajnosti pozitive u onu s negativne strane. Šuker nikad nije imao dar govora i, nazovimo to tako, istup sa “širom slikom”. Niti kao igrač, a još manje nakon karijere. Najmanje kada je postao predsjednik HNS-a. Šuker je oduvijek zapravo isti. On je u duši dobar momak, koji obožava nogomet, ali je vječno opterećen time da impresionira javnost. To mu je uspjelo kad je bio igrač, itekako mu je uspjelo. Bio je rođeni strijelac, izuzetno lucidan igrač, lukav do boli, efikasan i iznad toga. Sve to mu manjka u post igračkoj karijeri, a želja da ispadne “svjetski” ostala je ista. Kako u tome nije više ni približno uspješan Šukeru igraču, uglavnom daje više povoda za negativne recenzije…
Trofejne točke
U istupu za španjolski AS, iznio je da će HNS učiniti sve da u svijetu pronađe talentirane Hrvate, drugog-trećeg koljena u dijaspori, da bi ojačao reprezentativni nogomet. U nekoj rutinskoj raspravi to bi bilo i dobrodošlo gledanje na stvari. U ozbiljnijoj analizi stanja stvari u hrvatskom nogometu predsjedniku HNS-a trebalo bi problem postaviti na sljedeći način - kako u Hrvatskoj pronaći talente, odnosno osigurati da se oni razviju i postanu dio reprezentativne zbilje.
U prilog tezi kako je Hrvatska i njeni razni “HNL-i” najvažniji izvor napajanja reprezentativnog tabora, podsjetit ću na samo dvije točke. Trofejne točke. U Francuskoj ‘98., gdje je (i) Šuker stekao svjetsku slavu, reprezentacija je osvojila broncu oslanjajući se na igrače iz Hrvatske. Dva desetljeća kasnije, Hrvatska je napravila korak više, te je osvojila srebro na SP-u u Rusiji opet s igračima iz Hrvatske. Izuzetak koji potvrđuje pravilo je Ivan Rakitić, predstavnik dijaspore koji je dio reprezentacije (tada) bio već 11 godina. Naravno, iz redova igrača koji su porijeklom Hrvati, a rođeni su u inozemstvu, Vatreni su mali značajnih pojačanja. Braća Kovač, Šimunić, Petrić, Klasnić, imali su važne role. No, najutjecajniji igrači bili su oni koji su potekli u HNL-u, a onda su se nadogradili i sazreli u raznim europskim ligama…
Smanjeni fond
Šukerove izjave prilog su tezi kako je za reprezentaciju sužena baza za novačenje reprezentativne kvalitete. Što je više nego točno. No, treba li HNS tražiti snaženje reprezentativnih izvora u svijetu, u potomcima dijaspore, ili bi trebao djelovati u pravcu jačanja domaćeg okruženja? Svakom ozbiljnijem analitičaru situacije sasvim je jasno da je Prva HNL ključan poligon za proizvodnju one kvalitete koja će se kroz najzahtjevnije filtere profilirati u reprezentativnu vrijednost. I sada dolazimo do točke koju nerijetko iznosim na ovom mjestu, a koja očito nije u fokusu HNS-a i njegovih stručnih odjela.
Bez želje da namećem tezu kako je to presudan pokazatelj, iznosim prvo činjenicu kako je Hrvatska najjače generacije iznjedrila iz domaćeg natjecanja. Druga je činjenica da smo najkvalitetnije igračke vrijednosti dobili kroz različite faze Lige s 12 prvoligaša i dijelom sa 16 sudionika. Najmanje reprezentativnih novačenja iz Prve HNL događa se u eri Lige 10, izboru HNS-a od 2013. godine. Nije ovdje sada pitanje (ne)zanimljivosti natjecanja, već svrsishodnosti selekcije koja će doprinijeti reprezentaciji.
S Ligom 10, te vidljivom težnjom Šukerove ere u HNS-u za domaćom verzijom klupskog elitizma (vidljiva i u strategiji formiranja elitne prve, druge i treće jedinstvene lige s glamur naslovima) maksimalno se suzila baza novačenja za naše selekcije. Ne samo da smo suzili centre razvoja talenata u Hrvatskoj (samo Zadar, koji je dao super važne reprezentativce potonuo je u nižerazredne razine), nego je u Ligi 10 fond od oko 250-300 igrača sveden na oko 150 domaćih, odnosno igrača koji mogu biti selekcionirani. Klubovi velike četvorke, koji bi trebali biti rasadnik reprezentativnih kandidata, imaju gotovo polovicu prvotimaca iz inozemstva. Kako onda riješiti deficitarne pozicije? Hrvatska je razvila nestašicu bekova, stopera, ofenzivnih veznih, klasičnih centarforova, teško je uopće govoriti o kvantiteti, a bez nje nema izbacivanja na površinu nužne reprezentativne kvalitete. Činjenica da su i značajni transferi igrača iz Lige 10 prema van u trendu slabljenja, još je jedan od pokazatelja da domaća stručna strategija HNS-a ima ozbiljan problem procjene perspektive. Tražiti spas u dijaspori jalova je ideja. Baza koju treba riješiti je kod kuće. Zar je tako teško to zaključiti…