Toga četvrtka, 9. srpnja 1998. godine, u Parizu se Miroslav Blažević latio gotovo nemoguće misije: kako preboljeti šokantan poraz (1:2) od Francuza u polufinalu Coupe du Mondea u Saint-Denisu pred 76.000 gledatelja? Sa stisnutih usana cijedila se samo jedna rečenica zlokobnog predskazanja:

”Umrijet ćemo kao nesretni starci…”

Kladili bismo se da mu je pamćenjem naišla najdraža strofa iz uzvišene pjesme Cvjetovi zla doista obožavanog Charlesa Baudelairea:

”Za svoje ću kosti sam izdupsti raku

U tlu masnih gruda gdje puževa ima

Zaboravljen tu ću spavati u mraku

K’o pas morski skriven u dubokim dnima”.

Idemo u Francusku

Mnogi mu za posljednji pozdrav ne bi poslali tulipane. Za dva dana pobrao ih je sam. Naime, Tulipane: furiozna Hrvatska elegantno je sredila strašnu Nizozemsku (2:1) i kući donijela broncu. Sigurno mu je to ružičastim nijansama oslikalo vlastitu kiticu iz biografije Pakao mog posla, koju je najavljivao desetljećima:

”U početku htjedoh klonut

Sve to podnijet ne bje lako

Ali ipak sve podnesoh

Ne pitajte, molim, kako”

U utorak, 8. veljače 2023. godine, nema mjesta za lirske note, čak ni takve s tamnom podlogom. Jer preminuo je čovjek osobita kova. Legenda koja uspravnim hodom odlazi u vječnost. Dan prije no što bi napunio 88 godina. Ne dva – nama koji smo s njim putovali još od kraja sedamdesetih toliko je puta pričao da se tata Mato malo napio i zaboravio do matičara poći na vrijeme, pa ga je upisao 10. veljače.

Miroslav Ćiro Blažević, trener Hajduka, kao Ćiroklecijan.

TOM DUBRAVEC Cropix

Miroslav Blažević vjerojatno nije naš najbolji trener. Nije ni najuspješniji (naslov prvaka s Dinamom u sezoni 1981./1982. smatra dragocjenijim od svjetske medalje). Ali je najveći po najviše kriterija. Specifičnoga garda, osebujnih metoda, ekskluzivnih stručnih odgonetki, poput one s trojicom u zadnjem redu. Osobito se ljutio kad bi netko bubnuo da je dobar motivator. Zar tek to!? Kao osoba apsolutno originalan. Pristupačan, srdačan, korektan. S taktom i smislom za sve i svakoga. Nevjerojatno inteligentan i isto tako duhovit. Uvijek dostupan, katkad eksplozivan, nikad uvredljiv.

Ovo su inserti iz suživota koji suputnika obogaćuju u totalu, plijeneći isključivo poštovanje i zahvalnost.

Poznanstvo sa ZG-novinarima počelo je na Zimskom kupa Gornjeg Jadrana, siječnja 1978. Ako je bio onaj sljedeći, nebitno. Riječke kolege su na igralište Lučkog radnika dovele dvojicu pojačanja – Joška Skoblara i Ćiru Blaževića. Znajući da smo ionako favoriti, dali smo im prednost u biranju. Jasno da su uzeli slavnog Joška. No, Ćiro je briljirao nasred terena i pobjeda je bila uvjerljiva. Idućeg jutra smo htjeli pozvati taxi za prijevoz od hotela Jadran do željezničkog kolodvora. Suvišan potez – Blažević je od 05:00 dežurao pred recepcijom, a Renault 5 se nije gasio da putnicima ne bi bilo hladno. Napravio je nekoliko fura i sve nas zbrinuo.

Tako je startala primjerna suradnja - slična prijateljstvu - koja se kidala u rijetke petke. Dakako da je bio dobrodošao u Maksimir, omiljen zbog famoznog bijelog šala i stila kojim je vodio “kapitena Zajca” i momčad. Plave prvake nakon 24 godine.

Često je isticao kako je bolje imati lava na čelu hrpe zečeva, nego zeca na čelu čopora lavova. Uživao je u svojoj profesiji kojoj se davao u cijelosti, ne izbjegavajući zaključak da su sitne satisfakcije skromna utjeha za silna nezadovoljstva. Poslije pobjede bi mu se omaklo “Ah, da se barem više ne igra…” Makar to nije bila njegova prava slika: živio je za nove nastupe, nova iskušenja i, po mogućnosti, sve opasnije drame. Savršenog oka za procjenu suparnika: kad smo ujesen 1997. u Kijevu gledali kako Dynamo uništava Barcelonu (u Kupu prvaka sprašio Kataloncima četiri komada i na stadionu Republikanskij i na Camp Nou), za večerom je zatražio votku da bi nazdravio vičući:

”Prolazimo Ukrajinu, idemo u Francusku!”

Tresao se kao srna

Tako se i ispostavilo u razigravanju za SP ‘98. Zato što je okom eksperta spoznao ono što laik ni ne nazire – shemu za dobitnu kombinaciju.

Zauvijek ostaje Ćirina analiza njemačkog suparnika Bertija Vogtsa dok se čeka SP-četvrtfinale s Elfom u Lyonu:

”Tresao se kao srna pred karabinom, shvaćajući da predstoji uzvrat za nezasluženi prolaz u četvrtzavršnici Eura ‘96. u Manchesteru.”

Te nezaboravne večeri na stepeništu smo sreli Zdenku Blažević i kćerku Katarinu, koje su genijalnih 3:0 pratile s poznatim kondicijskim trenerom Zdravkom Jurčićem-Mišom. Htio nas je upoznati, gospođa nije digla ni obrvu, kamoli glavu. Kad je Miš zaustio: “To je novinar SN, on ne ruši izbornika”, Zdenka je energično priopćila: “Ma, Zdravko, nemoj biti naivan; svi su oni isto smeće!”

Kakav divan povod za pola strana ekskluzivnog teksta u narednom broju.

”Nisam se bojao da nećeš reagirati, važno ti je bocnuti po svaku cijenu!” - komentirao je Tata naknadno.

Za sjajnih noći u Vittelu, kampu Vatrenih i turističkoj bazi koja se reklamira sloganom “Raj za jedan dan”, biciklom je dolazio iz obližnjeg dvorca Ermitage u naš hotel D’angleterre. Pun želje za druženjem, razmjenom šala, pa i otkrivanjem intimnih tajni. Poput one da se zet, Katarinin suprug, spanđao s Mirinom djevojkom: “Zamislite, taj tip mi je rasturio obitelj!” Ni govora, ispalo je super: ona se uskoro ponovo udala, Miroslav se, pak, oženio. Doduše, djed se usput ljutio što se kćerina kći zove Mavie, a nije se odmah mogao sjetiti kakvo je ime sinovljevu sinu – Damjan.

Tko zna u kojoj fazi kontinentalnih i interkontinentalnih putovanja je ispričao zanimljivu caku glede nasljednikova biznisa. Naime, Miro se htio sasvim osamostaliti i zarađivati, stoga je prionuo premijernoj akciji. Tata:

”Iznajmio je kamion i pravac Graz. Po kinder-jaja. Utovar uredan, povratak isto tako. Vrijeme krasno, sredinom kolovoza. Problem je iskrsnuo kod carine na Jankomiru: otkrilo se da na sve strane curi čokolada: ispod cerade ostale su samo plastične igračke! Trebalo je angažirati kamion-hladnjaču. Što se može, svaka se škola plaća”.

Za Kirin kupa u Japanu, lipnja 1997. godine, pročulo se da je Dinamo potpisao s novim strategom Osvaldom Cesarom Ardilesom. Ćiro je naveliko napao takvo rješenje, nadajući se da sve ostaje “među nama”. Ali, to nije ni naglasio, ni zatražio. Normalno da su SN objavile. Čim se stigle vijesti iz Zagreba, katastrofa:

”Sine, što si mi napravio!?”

Naljutio se Franjo Tuđman. Čiji je sin Stjepan bio aktivan sudionik te operacija, zbog čega je Miroslavu bilo nadasve neugodno: što će reći, kako će postupiti poglavar? Izbornik dva dana nije izlazio iz golemog tokijskog hotela New Otani s pet tisuća soba, maksimalno neraspoložen. Pojavio se na treningu, dočim je protokolarne obveze prepustio vođi delegacije Anđelku Herjavcu. Kad se bura smirila, prihvatio je reporterovo isforsirano tumačenje da je takav rasplet bio, zapravo, izvrstan!

Maskiran u Bahreinu

Toliko nas je zgoda vezalo i s Kupa Koreje u Seoulu 1999. kad mu se prvi put dogodilo da igrač sam sebe izuzme iz postave (Jasmin Agić: “Nisam psihički spreman”). Ili tri godine ranije kad je Igor Štimac na Euru zabranio izvjestiteljima SN i Vjesnika vožnju s treninga u okolici Nottinghama busom reprezentacije u koji ih je pozvao Blažević:

”Ne možeš tako, Igore…”, počeo je izbornik, no brzo smo ga – izlaskom – oslobodili neugodne situacije.

Dakako, kapetan Zvonimir Boban i dokapetan Davor Šuker gromoglasno su šutjeli. Zanimljivo je da su autoru ovog priloga kolege u šali sugerirale na Malti 2005. da potjera Igora iz novinarskog autobusa; kako, kad je bio sukomentator Boži Sušecu!?. Ne bi ionako, s obzirom na to da se gospodski ispričao prosinca 1996. u Casablanci kad je osvojen Kup kralja Hassana II poradi kojega je ekspresno do hotela pobjednika potegnuo čestitar - tada prijestolonasljednik, sada kralj Mohammed VI. Ili 2001. kad je Iran u Bahreinu lovio tri boda za potvrdu SP-vize, nije uspio, potkrao se slom 1:3.

Ćiro je gosta iz Zagreba smjestio u apartman do svojega, da bi kroz vrata koja su ih spajala brže-bolje stizao na duge čašice razgovora. Jedne noći osvanuo je potpuno odjeven od tjemena do pete u islamsku ženu, prekriven crnom odorom tako da se naziru jedino oči. Objašnjenje:

”Nabavio sam je jer na teheranski aerodrom ne smijem nipošto: ako uspijemo, narod će me rastrgati zbog oduševljenja, a ako ne uspijemo, narod će me rastrgati zbog ogorčenja”.

Dalje nije išlo

Ipak je nekako preživio. Do jučer. Dalje nije išlo. Rješenjem neumoljive sudbine, kojemu nije proturječio niti jednim slovom, niti jednom gestom.

U Innsbruck, u kojem je 2004. bio na operaciji prostate, novinar je išao s Goranom Marićem, prvoligaškim sucem, kasnije ministrom, prijateljem iz Vjesnikove kuće. Oporavljenik je odisao nadom i ufanjem, snagom volje, usmjeren svakoj vrsti terapije i trpljenja. Da, borio se junački, svjestan da su mogućnosti limitirane.

Zaslužuje da ga pamtimo i štujemo dok nas bude!

Potpisani duguje zahvalnost što je “trener svih trenera” usprkos očitoj bolesti uvažio poziv na revijalnu utakmicu NK Pribić-Selekcija HNS-a (2:6) u nedjelju 5. rujna 2021. na 50. obljetnicu tog malog kolektiva iz rodnoga kraja velikog kardinala Franje Kuharića. Povijest bilježi da mu je to bilo završnih 90 minuta s trenerske klupe, kojoj je tako nesebično sebe poklanjao “od-do”. Pribićanci i nebrojeni nazočni nikad neće zaboraviti neprijepornog nogometnog maga i grandioznu personu, neusporedivog Miroslava Ćiru Blaževića, koji je tom prigodom podvukao da je naš kraj “ljepši i od prelijepe Švicarske”.

Ruka trenera

Umirovljeni reporter zadržava ponos na davnu međusobnu sekvencu. Bilo je ovako: nalog redakcije podrazumijevao je intervju s izbornikom Brončanih o Božiću 1998. U Ilici 31, uredu Saveza na putu do kazališta Kerempuh. Dvije stranice o svemu. I o netom svršenom kongresu izbornika reprezentacija članica UEFA-e, čini se u Düsseldorfu. Pa, kako je bilo u Njemačkoj?

”Naravno da je trenerom godine imenovan Aime Jacquet, vođa svjetskog šampiona Francuske. Međutim, čim se pojavio pred mikrofonom, zahvalio se na počasti i konstatirao da je to na neki način normalno, očekivano. Međutim, odmah je dodao da se ruka trenera najviše očitovala u igri hrvatske selekcije i da je za njega najbolji Miroslav Blažević!”

Logično je bilo zaustiti:

”Znači, Šefe, da ste vi trener svih trenera!”.

”Nego što sam!” - odgovorio je u hipu, s hinjenim primjesama nezadovoljstva. Normalno da je tako napisano. I jednako traje, nimalo ne blijedeći.

Uspomene su suviše dojmljive, impresivne, duboke da bi nestajale i u mikronima.

Doviđenja a ne zbogom Miroslavu Blaževiću, najvećem, najposebnijem i najpopularnijem hrvatskom treneru svih vremena!