Kad te priroda pomazi, život postaje poezija, najbolje znaju Katarani. Svjetsko prvenstvo treba biti vrhunac njihova napretka i uspjeha koji je krenuo sedamdesetih godina s nalazištima zemnog plina i nafte. Qatar Energy ključni je ovdje naziv, to je kompanija koja donosi sreću.
Investirali su bogatstvo jer imaju i mogu, neki izvori kazat će da se brojka penje čak do 200 milijuna dolara, računajući i projekte koji nisu izravno vezani za najveću nogometnu smotru, nego dižu Dohu, njezine vizure i kvalitetu života. Međutim, Katar nema nikakvu nogometu tradiciju, nju ne može kupiti i to je njegova tužna istina uoči Mundijala. Hrvati koji žive u Dohi emitirali su nam krive poruke. Lijepo im je ovdje pa vole slati pozitivne vibracije. Nitko nam nije rekao da će na turniru stadion Education City biti - prazan. Gotovo kao u doba lockdowna. Pesimisti su govorili o pet tisuća ljudi, optimisti o punim tribinama. Istina ih je žestoko demantirala.
To što domaće ljude nisu zanimali Hrvatska i Luka Modrić nekako ćemo “progutati”, premda se to u nogometnoj državi niti slučajno ne bi dogodilo. Nismo shvatili niti kako je moguće da navečer na televiziji BeIN Sport nije objavljen ishod naše utakmice s Bugarima. Stajala je lista rezultata u prijateljskom ogledima, visoko na drugom mjestu Katar - Slovenija 0:0, prikazivani golovi, a o svjetskim doprvacima niti riječi. Iako su igrali u arapskoj državi. Međutim, više od svega šokira pustoš na susretima Katara. U dva nastupa na turniru osvojili su četiri boda i samo zbog jednog manje postignutog pogotka zauzeli drugo mjesta iza Hrvatske, a to nikoga ne zanima osim kraljevske obitelji i prijatelja koji su dobro popunili VIP ložu. U Kataru živi tristotinjak tisuća domaćih ljudi, ostalo su stranci koji brinu svoje brige, a mnogi od 2,7 milijuna stanovnika rade za 350-400 dolara mjesečno na koliko je ustanovljen minimalac.
Katar nije nogometna nacija, nema nogometnu publiku. Nezamislivo je uoči Svjetskog prvenstva gledati utakmicu domaćina pred 1700 ljudi. Ranije su svugdje u takvim prigodama stadioni bili krcati. Ovdje je pažnju uzela tek kompaktna i bučna skupina od sedamstotinjak ljudi na sjevernoj tribini za koje nam je neslužbeno rečeno da su plaćeni kako bi za sendvič i pokoji dolar odjenuli bijele i bordo majice te pjevali vođeni ritmom bubnja. Nešto su zaradili u fušu. Imali su harmoničan nastup, očito im nije bilo prvi put. Na njihovom repertoaru zapaženo mjesto ima i komunistička “Bella Ciao”, što nismo očekivali u Dohi.
Brojke su brutalne. Rusija je za SP 2018. uložila 20 milijardi dolara, Brazil prije toga 14, Južna Afrika 3,5, Katar sada juriša prema 200… Očit je stalan rast troškova, ali skok kakav su u Zaljevu napravili nema premca u povijesti. To će biti daleko najskuplji sportski događaj ikad.
Stadioni, i stariji kao Khalifa gdje su već održana velika natjecanja i novi, odavno su gotovi. Na njih je otišlo 16 milijardi dolara. Od toga je samo jedan po imenu 974 montažni, njega će pokloniti kad se ugase svjetla reflektora. Izgleda da će se “omastiti” Tunis.
Katar kao država raste iz sata u sat, to je do plina, ali je i veliko djelo bivšeg emira Hamada bin Khalife Al Thanija, koji je abdicirao, i nasljednika sina Tamima. Kad se ne pita za cijenu, vjerojatno malo tko razbija glavu što će s tim stadionima nakon Svjetskog prvenstva, hoće li propadati i ostati spomenici jednom vremenu.
Kako će u Dohi i okolici boraviti jako puno navijača, procjene govore o milijun, koji prate svoje reprezentacije, ali mogu otići i na druge utakmice, FIFA uvelike na njih računa da će pristojno popuniti stadione. Iako će i lokalne zagrijati sunce Mundijala jer pod njim se “zapale” i oni koje ovih dana za reprezentaciju nisu pitali.
Na terenu Katarani gaje tehničku igru, ali nemaju kvalitetu. Bit će pothvat svaki bod koji eventualno osvoje. Izbornik Felix Sanchez uzda se u svojeg “Brunu Petkovića”. Ne izgleda kao Dinamov jer on je čupavac s “mikrofonkom”, međutim poput pravog Brune švrlja po terenu, igra slobodnjaka koji je nominalno lijevo krilo, a nađe se i u špici, i na zadnjem veznom.
Zove se Akram Afif, a njegov je klub Al Sadd. Ne tako davno trenirao ga je Xavi, a sada također Španjolac Javi Gracia. Rođen je u Dohi, međutim bio je u Sevilli, Villarrealu, Sportingu iz Gijona…