Trebao je to biti veliki petak hrvatskog sporta, da bi ispao - crni petak. Marin Čilić raspao se protiv Norvežanina Ruuda, a Austrija nam je očitala nogometnu lekciju usred Osijeka. Možemo tome pridodati i poraz U21 selekcije u Norveškoj. I taj je posrtaj bio bolan, ne toliko zbog dramatičnog poraza, nego zato što smo još jednom Norvežanima pokušali parirati s pet defenzivaca u postavi. Istu smo igru - defenzivnu - postavili prije nekoliko mjeseci i protiv Finaca i Austrijanaca.
Čekaj, zar su Finska, Austrija i Norveška nogometne velesile pa im pokušavamo parirati s hrpom stopera u postavi? Pa sve da smo igrali i protiv Engleske, Francuske i Španjolske, zar ćemo igrače u selekcijama odgajati na takav način? Da kroz defenzivu traže put do pobjeda i A selekcije?
Vratimo se, međutim, pravim Vatrenima. Treći put Ligu nacija otvaramo s teškim nokautom. Prvi put Španjolska, drugi put Portugal, sada Austrija. I za svaki nokaut imamo objašnjenje. Prvi put bili smo još opijeni srebrom iz Rusije, drugi put u "šarenoj" postavi, a sada smo pak preumorni nakon teške sezone.
Umorni smo? A kakvi bismo bili da se Mundijal u Kataru igra u lipnju, a igrao bi se da tamo nije nesnosno vruće. Pa će se igrati u studenom i prosincu. Nije li se i nezaboravni Mundijal u Rusiji igrao nakon duge i naporne sezone? Napokon, zar i austrijski reprezentativci koji su nas u Osijeku nadigrali nisu imali tešku i dugu sezonu?
Zašto je problem jednom javno reći da evidentno imamo motivacijski problem u utakmicama koje ne doživljavamo kao jako važne. Imamo taj problem već 30 godina. Nisu li i brončani Vatreni prije puta na SP u Francusku '98. uspjeli u izgubiti u Samoboru. Od tadašnjeg trećeligaša!? Pa zašto bismo onda bili u drami jer smo izgubili od Austrije? Koja je - da se ne zavaravamo - reprezentacija dobre europske vrijednosti.
Je li Zlatko Dalić kriv što u takvim utakmicama nismo dovoljno motivirani? Kriv je koliko i svi izbornici koji su Vatrene vodili prije njega. I oni su u svojim mandatima imali isti problem. Za koji ispada da lijeka nema, jer je problem mentaliteta koji nas čini takvima kakvi jesmo - kroničan.
U ponedjeljak ćemo na Poljudu dočekati Francusku. A ona je bitno jača od Austrije i ona će biti nabrijanija nego što bi inače bila, nakon domaćeg poraza od Danske. Trebamo li se bojati još težeg poraza? On se doduše uvijek može dogoditi kad igraš s Francuskom, ali nekako bih potpisao da mu nećemo svjedočiti, barem ne u ponedjeljak. Našim igračima opet moramo priznati da nakon teških poraza kod njih u pravilu dolazi do pozitivne reakcije.
Mediji i navijači će im do ponedjeljka "derati kožu", što će se u njima probuditi inat, nekakvu snagu koju u Osijeku nisu uspjeli pronaći. I zato će protiv Francuza izgledati značajno bolje nego što su izgledali protiv Austrijanaca. Kao što smo i u prošlom sazivu Lige nacija u Francuskoj izgledali bitno bolje nego u prvoj utakmici igranoj u Portugalu.
Takvi smo i gotovo. Nema tu govora o podcjenjivanju protivnika, ili manjku istinske želje premda je na njima hrvatski dres. Međutim, bolno nas smeta činjenica da već 30 godina ništa ozbiljnije ni ne poduzimamo da to promijenimo. Radije se iznova hranimo istim pričama.
I zato teško možemo nešto ozbiljnije zamjeriti Zlatku Daliću. Možda je na teren trebao poslati nabrijane igrače željne reprezentativne afirmacije? Možda... Premda ne možemo reći da nije posezao i za takvim rješenjima. I nije dobro izgledalo. Klasa igrača iz drugog plana dosta je niža nego kod provjerenih "senatora", a to je golemi rizik kad s druge strane imaš elitne suparnike.
U Portugalu smo probali bez Modrića i Rakitića, pa smo nakon utakmice bili sretni što je završilo samo 6:0. Možda bi kroz Ligu nacija trebali ciljano otvoriti jednu, dvije ili tri pozicije u momčadi za igrače čija je uloga među Vatrenima nedefinirana, te da im damo nekoliko utakmica u nizu i dobijemo odgovore. No, i to je djelomično nepošteno, jer ako momčad zbog nekih svoj razloga nije na potrebnoj razini, na neuspjeh će biti osuđeni i oni koji doista žele izgarati na terenu. Nogomet je prije svega momčadski sport.
Velike nacije mogu si priuštiti "šarene" postave, jer imaju 30, 40 ili kao Francuska 100 vrhunskih igrača. Mi ih nemamo, niti ćemo ih ikad imati, jer nas je četiri milijuna. Mi ih imamo pet. I još 10 ili 15 jako dobrih. Ostali ne mogu parirati najjačima na svijetu.
I što nam je kad sve to stavimo na papir doista donijela Liga nacija? Utakmice protiv reprezentacija najvišeg ili otprilike našeg ranga, što je u teoriji sjajna stvar. I trebala bi sama po sebi biti izazov za igrače. U praksi smo odigrali 11 utakmica, imamo dvije pobjede, jedan remi i osam poraza!? Hej, osam poraza u 11 utakmica! Uz 9:26 gol-razliku!? I tako će biti dok god Liga nacija u našim glavama neće biti "posebno važna". Ne u glavama igrača, nego u svim našim glavama, jer kad svi mi shvatimo da nije tako, shvatit će to i igrači.
Liga nacija itekako ima važnost, jer i ona donosi bodove na osnovu kojih se formira poredak zemalja na FIFA-inoj ljestvici. Potonemo li na njoj, put do velikih natjecanja bit će daleko teži, a znamo kakve potrese izaziva svaki kvalifikacijski neuspjeh. I kakve financijske posljedice vuče sa sobom.
A nemojmo zaboraviti kako i treće izdanje Lige nacija igramo kao druga reprezentacija svijeta. Čiji svaki poraz nogometni svijet pomno prati, jer svi prate srebrne. I svi vjerojatno uzalud traže odgovor na pitanje koje i mi uporno zaobilazimo već 30 godina. Zašto smo takvi u utakmicama čija nam važnost ne ulijeva strahopoštovanje? Zašto ne možemo reagirati na seriju neuspjeha koja kao posljedicu donosi i gubitnički mentalitet?
Odgovor znamo, i dok si ga jednom javno ne priznamo te potražimo sustavan način da to iz korijena promijenimo, nokaut od Austrije bit će naša stvarnost. Kao i 8 poraza u 11 utakmica, kao i 9:26 gol-razlika. Druge momčadi svijeta...