Iz iskustava proteklih pet izdanja mogao bih ustvrditi da Hrvatska putuje prvi puta na Mundijal s punim rezervoarom optimizma. I što je znakovito za naše okruženje, ono nikad nije bilo tako puno vjere i pozitivnog doživljaja hrvatske reprezentacije. Dovoljno se podsjetiti da je i na dva trofejna Mundijala, u Francusku 1998. i Rusiju 2018., vatrena ekspedicija putovala okružena s puno skepse.
Pred Mundijalima između (Japan/Južna Koreja 2002., Njemačka 2006., Brazil 2014.) čak je bilo i realnih javnih intonacija očekivanja, uspjeh će biti i prolaz grupe. Što se u ova tri slučaja nije dogodilo, iako nam suparnici za drugu poziciju (pored Italije, Brazila dva puta) nisu spadali u grupu jakih (Ekvador, Meksiko, Australija, Japan, Meksiko, Kamerun...). Štoviše, pokazivalo se da smo bolje partije pružali protiv favorita. Talijane smo u Japanu pobijedili, s Brazilom u Njemačkoj igrali al pari i izgubili tijesno, a na njihovom tlu smo na otvorenju čak došli i u vodstvo. Dilema će vječna biti što bi u toj utakmici bilo da japanski sudac Nishimura nije poklonio domaćinu kazneni udarac u 71. minuti, za 2:1…
No, vratimo se skorašnjem krajnje neobičnom Mundijalu u Kataru. Takav će biti ne samo zbog činjenice da se prvi puta igra u jesenskom terminu, nego i zato što se neće putovati između utakmica. Katar je mala zemlja i praktički su udaljenosti kao da ste u jednoj velikoj svjetskoj metropoli.
Dakle, u svim tim novotarijama ima nekoliko važnih nepoznanica, koje nam zamućuju vidike predviđanja. Prije svega činjenica da se na prvenstvo ide bez priprema i zajedničkog okupljanja, odnosno direktno iz klupskih kampova i natjecanja. Tu najviše dvojbe izaziva pitanje o svježini reprezentativaca. Točno je da su ljetna prvenstva svijeta uglavnom bili (pre)teški izazovi za one reprezentacije čiji su igrači imali najintenzivnija klupska natjecanja. Znači li to da bi ovaj termin, na pola klupske sezone, trebao biti povoljniji? To je relativno, jer je intenzitet prvog dijela sezone podignut na najvišu razinu zato da bi se stiglo "uštedjeti" termine za drugi dio sezone.
Zato su igrači koji igraju u jakim ligama, plus europskim natjecanjima, u stalnom pogonu, s manjkom treninga i rekuperacijskih tretmana. U potpuno novom klimatskom i vremenskom podneblju treba vidjeti kako će se te zbilje reflektirati na očiti zamor "materijala" kod igrača. Prilično je velik broj ozlijeđenih po klubovima širom Europe, dosta je i zasićenja stalnim igranjem, što se nadovezuje i na podsvjesno opterećenje i trošenje energije reprezentativcima da im se do Mundijala nešto ne dogodi.
Sve što vrijedi za jake reprezentacije, naravno, vrijedi za Hrvatsku. Ne samo zato što ona pripada među jake, recimo u grupu selekcija koje su odmah uz manju grupu vječnih favorita, te kao takve sposobne postati hit prvenstva. Kao što je Hrvatska već bila 1998. te (pogotovo) 2018. godine.
Teret intenzivnih kalendara zahvaća Hrvatsku jer ima vrhunske igrače raspoređene po jakim europskim klubovima, koji su u stalnom natjecateljskom drilu. Što u prijevodu znači da su protekla četiri mjeseca igrali između 25-30 utakmica, plus reprezentativne akcije. Praktično jedna (ne tako davna) sezona u polusezoni...
No, tako je kako je, svima. U tehničko-taktičkom kontekstu, što možemo očekivati od ove, 6. mundijalske Hrvatske?
Analizirajući njen hodogram u 2022.godini vidljivo je da je Dalićeva selekcija u krešendu forme. Počela je neuvjerljivo s utakmicama pripreme za Katar, protiv Slovenije i Bugara u ožujku, a još je neuvjerljivije djelovala u lipanjskom otvaranju Lige nacija. Tada je izgubila Hrvatska od Austrije 0:3 u Osijeku te je to zapravo bio najbolji, odnosno ključni generator promjene garda. Zvižduci u Gradskom vrtu razdrmali su učmalu komfor zonu vatrenog tabora te se već od Francuske u Splitu osjetio drugačiji pristup. Upravo zato što se u tradicionalno nepovoljnom nam lipnju, s čak četiri ispita u deset dana, promijenila temeljna pristupna postavka reprezentacije, koja je pobrisala i neke mitove.
Među inima da nije u stanju u kratko vrijeme odigrati 3-4 jake utakmice, da nema fizičke potencijale za taj dril i pogotovo uspješnost u seriji utakmica. Ne samo da je bila rezultatski uspješna (7 od 9 bodova) nego se riješila hipoteke neuspješnosti protiv Francuske. Remi u Splitu, a onda briljantna partija i pobjeda u Parizu otvorili su novu eru ove reprezentacije. Ona se zapravo utemeljila između te dvije francuske borbe, na gostovanju kod Danske, jedne od najuspješnijih reprezentacija proteklog razdoblja. Hrvatska je pobijedila u Kopenhagenu i to s Lukom Modrićem i Mateom Kovačićem na klupi u prvom poluvremenu, a sve lipanjske utakmice bez moćnog Ivana Perišića i Joška Gvardiola. Utakmica u Danskoj podarila nam je još jednu veliku novost, koja je osobito važna pred Katar.
Zlatko Dalić je, naime, dobio vrhunska pojačanja i osvježenja u defenzivnom redu. Josip Šutalo i Martin Erlić odigrali su blistavu, a tešku utakmicu kao stoperski tandem. Donijeli su ono što je Hrvatskoj nasušno trebalo za iskorak, a to je čvrstina i sigurnost centralnih braniča, odličan skok i hitrina. S takvim igračima, uključujući naravno i Gvardiola (pogotovo) Dalićeva obrana može igrati visoko, skratiti teren za veznjake i doprinijeti da oni mogu biti fokusirani na ofenzivni dio zadataka.
Što to zapravo sve može značiti vidjeli smo na djelu tri mjeseca kasnije, protiv Danske kući i na gostovanju kod Austrije, povratkom Gvardiola i Perišića. Hrvatska se rezultatski potvrdila na liniji koju je zauzela nakon Osijeka (Austrija), a što je još važnije, zadržala je trend kvalitete igre. Uz bitno osvježenje kadra, koji nudi i u alternativnim potrebama važnu kvalitativnu razinu. Juranović i Sosa kao bekovi, uz opasku da se prvi potvrdio i kao dobro alternativno rješenje za lijevi bok, pa Stanišić za desni bok, Pašalić, Majer i Vlašić za sredinu, Budimir i Livaja za devetku, nude različite taktičke opcije izborniku Daliću (i) u tijeku utakmice…
Taktička formacija 4-3-3 nametnula se kao temeljna postavka da bi do izražaja došle tehničke kvalitete Vatrenih. Ta se formacija može laganim korekcijama 1-2 igrača pretvoriti u 4-1-4-1, pa u 4-2-3-1, kao što se u defenzivnoj reakciji postavi u 4-5-1. Ključ naše formacije je vezni red Brozović-Kovačić-Modrić od čijeg učinka ovise stražnja i prednja linija momčadi. Zato je jako dobro da su mlađe i fizički moćnije snage osvježile posljednju liniju, jer se s njima lakše ide u defenzivnu, ali i ofenzivnu tranziciju. Možda je najveća enigma ove selekcije njena napadačka struktura. Dvije više špice, Budimir i Petković su rješenja za potrebe agresivnije odnosno kombinatornije igre napadača. Dva niža napadača, Livaja i Kramarić su agilni, tehnički potkovani, koji mogu funkcionirati kao razigravači, a k tome su i efikasniji u kaznenom prostoru. Ovisno o igri kakvu planira Dalić, tako će se usmjeravati izbor devetke...
Hrvatska dobro djeluje od lipnja a sada ostaje da vidimo kako će se snaći u novitetima Mundijala. Ono što jača optimizam to je naraslo samopouzdanje momčadi, ali istodobno i čvrsto stajanje na tlu s obje noge. Puno je iskustva u Vatrenima, i to se osjeti. Imamo grupu koja je naoko lakša. No, to je zamka. Gledajući posljednje utakmice Maroka i Kanade, pored moćne Belgije, Hrvatsku očekuje teška borba i morat će pružiti najbolje od sebe da prođe grupu. Ujedno to može biti jako dobar zalet, jer kad god prođe grupu na Mundijalu, Hrvatska praktično ide do kraja. Turnir je sasvim drugačija natjecateljska priča u odnosu na duže kvalifikacijske borbe. Činjenica da je u lipnju, praktično u turnirskom ritmu svaka tri dana, četiri utakmice odigrala u krešendu forme, potvrđuje da ova Hrvatska može biti na visokom nivou u Kataru. Hoće li biti, to je sasvim druga priča, jer turnir je pun zamki i prevrtljiv format natjecanja. Hrvati to jako dobro znaju u pozitivnom i negativnom kontekstu...