Vatreni potres! Rebić nije jedini primjer iskakanja, a ovo su 3 scenarija kako bi se sve moglo rasplesti

Činjenica da nije demantirao ono što su mediji lansirali kao “napad na Dalića”, potvrđuje da se Ante Rebić na društvenoj mreži doista okomio na izbornika. Bio je neprimjeren i neugodan prema Daliću, prema TV i inim komentatorima. Upravo zbog načina na koji je istresao očite mu frustracije zbog doživljaja na Euru, Rebić je zasjenio suštinu njegova stava. Da je bio primjereniji u istupu pa, recimo, u nekom medijskom istupu iznio svoje stavove, decentno obrazložio razloge nezadovoljstva, vrlo je vjerojatno da bi tako ponukao javnost na logičniju raspravu o tim stavovima.

Ovako je samo izazvao vrlo negativne reakcije sa svih strana, uključujući i one koji o određenim stavovima o igri reprezentacije slično razmišljaju. Zašto je Rebić tako nezrelo reagirao?

To je na tragu svih onih zašto oko tog igrača, od dobivanja crvenih kartona zbog ružnih startova, suvišnih prigovora sucima, prekida intervjua i odlaska, česte mijene raspoloženja, agresivnih reakcija na treningu i utakmici s fazama rezignacije i slično. U izvorištu je uvijek jedna linija - impulzivnost. Ante Rebić je od početaka seniorske karijere odavao sliku “nabrijanog” tipa. I kako mu je to u određenim fazama karijere donijelo posrnuća, tako mu je u drugoj krajnosti donosilo i velike uspone. Dogodilo mu se to, eto simbolike, u Milanu. Po dolasku iz Frankfurta u rujnu 2019. nije se nametnuo i postupno je marginaliziran. Do Božića je bio praktično otpisan, a onda je došao nakon praznika na pripreme kao da je druga osoba i ušao u top formu i seriju pogodaka koja je podigla njega ali i Milan. Slična linija krajnosti je i reprezentativni status, koji mu je obrise standardnosti i uspješnosti poprimio upravo dolaskom Dalića. I potom kao da počinje uobičajena mu druga faza funkcioniranja, koja dovede do ovakvog krajnjeg i negativnog postupanja...

Kratki spojevi kod Rebića nisu izolirane situacije, nego kontinuitet. Na stranu ovaj ekstrem, činjenica je da su uspjesi, kao i uvijek, doprinosili da se lakše prijeđe preko krivih ponašanja reprezentativaca. Tako nije bilo samo u Rebićevom slučaju, nego i kod drugih igrača. Razlika je što oni nisu tako drastično i ružno javno reagirali, pa su ti veći ili manji ekscesi prošli nezapaženo. U tom smislu, koliko god je sada trendovski (i logično) prozivati Rebića, njegova glupost djeluje samo kao posljedica raznih nereda koji vladaju u svakodnevici, odnosno, organizaciji života Vatrenih. Upravo (najvjerojatniji) povod njegovim frustracijama, sagu o kopačkama, možemo uzeti kao simboliku tih nereda.

Nedvojbeno je da je ogromna površnost mijenjati obuću malo minuta prije odmora dok se tvoja momčad teško nosi s napadom suparnika. Rebić je tu bio klasični Rebić, nije puno razmišljao o mogućim posljedicama. Nisu u pravu oni koji tvrde da je to uzrok poraza, ali su u krivu i oni koji relativiziraju taj gaf, jer je Rebić bio važan u dupliranju lijevog boka, gdje je išlo najviše napada Španjolaca. Ono što je, međutim, najvažnije, to je da je netko od trenera Rebiću trebao jasno dati do znanja da se strpi i ostane u igri. Kao što je netko već davno prije njemu, i svakom tko se ne drži reda i protokola reprezentacije, na terenu i izvan njega, trebao to jasno dati do znanja. I ako nema pozitivne reakcije, onda sankcionirati grješnike…

Rebić se, kao i često do sada, zaletio i pogriješio. Njegova je narav takva, na toj je agresiji i zaletima uzdigao karijeru do razina Milana i reprezentacije Hrvatske. Najveći problem je što ne shvaća da diskontinuitetima potiče njene padove i gubi pozicije. One u nogometu se utvrđuju stalno, svaki dan na treningu, svaki vikend na utakmici, svake sezone u ukupnosti.

No, svi se, a pogotovo igrači, ponašaju onako kako im se dozvoljava. Čim se prijeđe jednom preko neprimjerenih ponašanja, teško je mijenjati kurs. Čim se jednom igraču zažmiri, drugi razmišljaju da će se i njima, pa se neprimjerenosti šire. Onda to generira atmosferu labavih ponašanja. Glavni redatelj pravila “igre i ponašanja” je izbornik. Ukoliko nije dosljedan, onda se razvijaju veći ili manji problematični odnosi, koji kod nas u pravilu dostignu kritičnu masu za eksploziju javnog slučaja kada rezultati nisu na razini očekivanja.

U tom kontekstu može nam poslužiti i nered u javnoj komunikaciji članova reprezentacije. HNS-ova služba odnosa s javnošću je povećana u odnosu na prije. Ona proizvodi i svoj program (podcasti), i uređuje društvene mreže, i filtrira informacije za medije. No, problem je u reprezentativnoj komunikaciji da si brojni akteri dopuštaju neprimjerene i polemičke istupe, čak i usmjerene prema izborniku i Savezu, suigračima (saga o ponašanju “mladih” prema starijima) ili od izbornika prema igračima. To samo pojačava dojam nereda i generira nove rascjepe u odnosima jer niz malih stvori prije ili poslije jednu veliku pukotinu. Služba za odnose s javnošću teško može kontrolirati ono za što bi trebala biti zadužena iz prostog razloga što se ne može nametnuti volji igračima. Ili netko u hijerarhiji HNS-a, koji bi trebao omogućiti takve kompetencije, nije to učinio. Igrači rade po svome, a novinari kako nameće logika posla, nastoje to iskoristiti za svoj medij. Kao i u svim ekscesima nereda, od kopački, preko vode, Instagrama i gemišta, javnim međusobnim poručivanjima, krivim grbovima i slično, uvijek je ključno da treba raščlaniti uzrok i posljedicu te, kao najvažnije, reagirati da se ekscesi ne ponavljaju. Kad se igračima i svim akterima reprezentacije odrede jasna pravila ponašanja, i kada budu svjesni posljedica ako ih se ne pridržavaju, sigurno je da će mnogo anarhijskih ponašanja ponestati. Oni koji to ne prihvaćaju, jednostavno trebaju otpasti. Jako je važno da se u tom protokolu ponašanja bude dosljedno, neovisno o kome se radi…

Rebić je jedan ekstremniji slučaj za koje će snositi posljedice. Prije svega u osudi javnosti. U najmanju ruku igrač bi trebao pojasniti svoj istup i pronaći način da umanji štetu koju je počinio. I reprezentaciji, ali prije svega sebi. Ovaj slučaj koji je isplivao na površinu, kao i vjerojatno drugi koji to nisu, trebali bi biti nulta točka da se napokon u reprezentaciji, koja je uvijek imala ekscesnih epizoda od 1990-ih do danas, uvede red po svakom pitanju izvan igre. To je zapravo temelj na kojem se gradi red na terenu i posljedično pojačavaju šanse za uspješnost.