Slijed oproštaja veterana vatrene zbilje očekivani je epilog povijesnog (is)hoda u Rusiji 2018. Vedran Ćorluka, Mario Mandžukić i Danijel Subašić emotivnim su porukama zaključili karijeru u reprezentaciji, odajući koliko je teška odluka za svakog člana Vatrenih kad treba reći dosta. Od prvog dana vatrene povijesti, začete u izuzetno teškim ali povijesno presnažnim vremenima stvaranja samostalne hrvatske države, prateći reprezentativne aktere, spoznavali smo s koliko ponosa i strasti igraju za Hrvatsku.
Vjerojatno zato što smo mlada država, mala po brojnosti, ali silno velika po talentima, generira se posebna motivacija da se to demonstrira u svjetskom pozicioniranju. Nogometna je reprezentacija u tom globalnom kontekstu gotovo pa najzvučniji medij. Zato nas nikad nije začudilo što naše globalne nogometne zvijezde, koje su dokazane veličine u (naj)većim klupskim stvarnostima, s očitim posebnim žarom igraju za Hrvatsku.
Na toj je osnovi hrvatski talent prvi put pridobio pažnju svijeta 1998. godine u Francuskoj i pozicionirao se u elitne razrede nogometa. Na tim se temeljima (i) 20 godina potom razvio apsolutno senzacionalan uspjeh Vatrenih u Rusiji 2018. Najveća njegova tekovina jest što je srebro, između ostalog, potvrdilo da bronca nije bila slučajna, odnosno da Hrvatska doista ima postojane izvore svjetski relevantnih nogometnih talenata. U kontekstu perspektive to je iznimno važan pokazatelj, motivacijski faktor i štit za svako osporavanje domaćeg nogometa, koje uobičajeno uslijedi pogotovo nakon većih dosega s “objašnjenjem” da se “svakom može zalomiti…”
Ćorluka i Kovačić
Prozivke i pljuvanja
Odluke Ćorluke, Mandžukića i Subašića, vjerojatno i još nekog iz ruske ekspedicije, dodatno nam pokazuju sazrijevanje reprezentativnog okruženja. Oni se povlače na vrhuncu karijere, nakon 11-12 godina vatrenog staža, u kojem su prošli sve i svašta. U Rusiji nije bila “generacija”, jer je bio samo 4-5 igrača uistinu veteranskog staža, ali su oni, zajedno s periodično pristiglima, doživljavali uzbudljive uspone i dramatične padove. Živjeli su euforije pobjeda, ali i kalvarije nesretnih ispadanja.
Osjetili su muke sirovih prozivki i pljuvanja, upoznali jad praznih tribina i nuspojava borbi koje su drugi vodili i na njihovim leđima. Sa svim ožiljcima ostali su čvrsti i uvjereni da će jednom svoju bezuvjetnu privrženost reprezentaciji oploditi srećom za sebe i okruženje. Sudbina je poravnala sve te potrese i stresove, zaokružila više od desetljeća iščekivanja rezultatom, i općenacionalnim doživljajem, za vječno sjećanje…
To što su veterani tih borbi shvatili trenutak, i odlaze kada je sve idealno u i oko reprezentacije, njihov je završni, posebniji, doprinos napretku Hrvatske! Brončana generacija, u sličnim ozračjima - koji su zbog ranog poraća te odjeka iznimnih povijesnih doživljaja 1990-ih godina bili emotivno još intenzivniji - nije imala snagu povući se u trenutku kada se nazirao njen pad. Osim Bobana, zadržali su se dovoljno dugo da dožive onaj drugi osjećaj, da praktično svi žele da ih se makne…
I moćniji su padali
Današnji veterani i na tom tragu, ali prije svega i zbog racionalnih argumenata, shvaćaju da je (pravo) vrijeme da mlađima prepuste nastavak borbe za Vatrene slave. Nije sporno da oni mogu još neko vrijeme biti pravi, nego je činjenica da oni za dvije godine više neće imati (dovoljno) potrebnih moći. Ostavljajući svoje mjesto oni omogućuju nužno vrijeme mlađima da se pripreme da upravo za dvije odnosno četiri godine budu pravi kao oni.
Nakon velikih rezultata kao što je hrvatski u Rusiji, i puno veće i moćnije reprezentacije svijeta padale su u učinku. Većim dijelom i zato što nisu imale snagu da se revitaliziraju te zahvale junacima jednog velikog pohoda. Revitalizacija Hrvatske, koja je nužna koliko redovna potreba svake selekcije, neće biti teža bez veterana, dapače.
Stvaranje nove mlađe momčadi upravo je njihovim odlukama bitno olakšan zadatak izborniku Zlatku Daliću. Nakon srebra i tsunamija pozitivnih emocija, sada treba zasukati rukave, pospremiti u ladice anala ruski pohod, te graditi novu priču. S entuzijazmom novijih lica, s promaknućem novih senatora, a uz štit mundijalskog kapitala, Dalić, s manje pritiska da mora odmah ponavljati ruske senzacije, može logičnije modelirati novu vatrenu dobitničku vrstu.
Ono što je bitno naglasiti kad su odlazeći senatori u pitanju, to je nada kako će HNS, dosad autističan promatrač silaska (naj)zaslužnijih aktera vatrene povijesti, znati promijeniti tu bezdušnu i lošu naviku. Zbog njih, navijača i na koncu, zbog sebe (nogometa)…