Ovo je previše pasivno, nitko ne traži dubinu", na očit nedostatak u igri "vatrenih" Dejan Lovren glasno je upozorio suigrače koji su se, u skladu s epidemiološkim mjerama, razbacali diljem prazne tribine odmah ispod novinarske lože u Velikoj Gorici.
Na isteku 15. minute, dok su pričuvni igrači potvrdno kimali glavama na objekcije iskusnog "senseija", dolje na terenu obrana reprezentacije kao da je čula kritiku pa je krenula "tražiti dubinu", ali na pogrešan način, manirom dupina Flippera. Pod pritiskom agresivnih armenskih napadača linija Barišić - Ćaleta-Car nosom je zaronila na travnjak, lopta je putovala crtom Livakovićeva peterca na drugu stranu, prema Domagoju Vidi, kao bomba koja skače u rukama likova animiranih filmova. Jedan je autsajder, 90. momčad s Fifine ljestvice, umjesto da se ukopa iza linije centra i zadovolji ulogom sparing-partnera, iznenada natjerao finalista Svjetskog prvenstva na panično spašavanje glave u vlastitom kaznenom prostoru.
Filigranski vez
Uvod u velikogoričku utakmicu začas nam je osvježio pamćenje na ožujak i tri utakmice sa starta kvalifikacija za SP 2022. Možda se mučimo, ali barem držimo do kontinuiteta jer je ovo s Armenijom na vjernom tragu sterilnih igara sa Slovenijom, Ciprom i Maltom, već smo skicirali tekst u blago satiričkom tonu kad tamo - rez! Srce je napokon počelo pumpati krv prema mozgu, pa dalje kisikom opskrbljivati periferiju. Momčad je živnula i profunkcionirala.
Otprilike između 20. i 80. minute nacionalna momčad počastila nas je sa sat vremena dobrog nogometa, takve predstave koja je začinjena jednim golom te s nekoliko "joga bonito" minijatura mogla ozariti sada već pomalo depresivnog navijača. Uzmite za ilustraciju onaj filigranski vez Pašalića i Modrića nakon kojeg će Kramarić na pladnju Perišiću isporučiti loptu za egzekuciju: nešto slično "vatreni" nisu odigrali od rujna 2019. godine i one rapsodije u Trnavi kada su s terena pomeli Slovačku (4-0). Uzgred rečeno, da je Ivan Perišić taj mrtvi zicer pretvorio u vodstvo 2-0, navođeni projektil Wbeymara bio bi poslije samo prikladna ambalaža u priči, armenska mašnica na vrhu paketa punog hrvatskih golova.
Ako rezultat diktira raspoloženje, onda ambijent poslije 1-1 s patuljastom reprezentacijom koja nikad nije sudjelovala na velikom natjecanju ne može biti bajan, ali nema razloga ni da skrene u pravcu mrzovolje ili defetizma. Uostalom, fino uštimavanje linija na terenu sada je Zlatku Daliću mnogo bitnije od podešavanja zajedničke frekvencije za ručkom ili u biljarskoj dvorani, na mjestima gdje obično raste kohezija grupe. Jer, na terenu ima otvorenih pitanja.
Preslika Intera i Reala
Jedno od tih pitanja je obrana. Uz standardnog Dominika Livakovića, u Velikoj Gorici samo je Domagoj Vida djelovao kao igrač visoke međunarodne klase. Parkirani negdje u visini centra, sa zadatkom da dupliraju krilne igrače, braniči Šime Vrsaljko i Borna Barišić nisu stigli zasoliti utakmicu nekim konkretnim napadačkim učinkom, ali im je zato iza leđa ostajao brisani prostor u koji su Armenci utrčavali bez pardona i kompleksa. Obrana spuštenog garda, bez pravog osigurača u veznom redu, značit će previše propuha.
U veznom redu Dalić je preslikao klupske formule Intera i Reala kada je Brozoviću povjerio ulogu šefa strojarnice, a Modriću rolu gazde kreativnog tima.
Nikola Vlašić i Andrej Kramarić dobili su priliku da im se kao partneri pridruže u crtanju napadačkih akcija, ali nije se dogodio očekivani klik. Dok je raspoloženi Kramarić lakoćom izlazio iz škakljivih situacija i častio suigrače asistencijama, Vlašić (baš kao i Brekalo prije ozljede) je na teren donio formu iz ruskog prvenstva u kojem je proljeće odigrao tek za prolaznu "šesticu", daleko od imidža najboljeg igrača ruske lige.
Formaciju i kadar će Dalić birati ovisno o profilu suparnika, jasno je da na Engleze ne može s istom strategijom kao na Čehe, ali iz velikogoričke perspektive za Kramarića će lakoćom pronaći mjesto u svakom od izabranih sustava.