Gregor Grega Židan zabio je onaj pobjednički gol za Dinamo protiv Crvene zvezde 1991. za 3:2 u Maksimiru i oproštaj Maksimira od YU lige. Godinu ranije zabio je dva gola za Olimpiju u 3:0 pobjedi nad Dinamom, upravo uoči 13. svibnja i one neodigrane utakmice protiv crveno-bijelih. A u onda je u jesen te godine zaigrao za Hrvatsku protiv SAD-a, sjeća se, naravno, te utakmice.
- Znamo kakvo je to bilo vrijeme, ali ja ne mogu reći da sam osjećao i mislio da će ta utakmica biti početak nečega velikog, da će 30 godina kasnije hrvatska reprezentacija biti tako uspješna, treća pa druga na svijetu. Ne mogu, s osobne strane, reći niti da je bilo pritiska da se ta utakmica ne igra, nisam to tako tada osjećao. Ali znam koliko je značila i danas, 30 godina kasnije, svi je se rado sjećaju - govori Židan koji je kasnije postao slovenski reprezentativac.
Zanimljivo, danas je Židan zastupnik u slovenskom parlamentu, istodobno i pomoćni trener u U-21 reprezentaciji.
- Nemam previše problema s usklađivanjem obveza, ovaj nogometni posao nije svakodnevan, već je jednom mjesečno, tako da imam vremena za politiku. Ali, više volim da me se oslovljava nogometašem i nogometnim djelatnikom nego političarom.
Premda, ponosi se nečime što je uspio napraviti u parlamentu, Slovenija je ipak zemlja sportskih velikana.
- Drago mi je da smo se izborili da u Sloveniji imamo Dan sporta, to je dan koji je nije neradan, ali tog dana u Sloveniji sport je glavna, tema, svi se njime bave, svi ukazuju na važnost sporta u našim životima. Pomalo svi postaju svjesnih koliko nam sport znači.
Kao što je, s odmakom vremena se to i bolje vidi, značio i tada, te 1990. Puno se toga otada promijenilo, ipak uspomene na tu povijesnu utakmicu ni kod Židana nisu izblijedjele.
- Kod kuće čuvam dres s te utakmice i odbio sam dosad dosta ponuda da ga prodam, podijelim... Zvali su ljudi odasvud, bilo je tu i Hrvata iz Amerike, ali, jednostavno, taj dres nema cijenu, to je uspomena za čitav život.
Dolazi, kad može i danas u Zagreb, neki ga prepoznaju, neki ne.
- Ovisi koja je generacija u pitanju, oni stariji koji su i tada pratili, gledali utakmice, oni me znaju, pozdrave. Ovi mlađi, naravno, teško. Bio sam u Zagrebu zadnjih godina često, gledao sam Dinamo u Europi, a dan-danas mi u društvu znaju reći kako sjede s hrvatskim reprezentativcem.
Promijenilo se u 30 godina puno toga, ali ne i Maksimir.
- Ma, promijenio se i Maksimir. Na gore!
Kao zastupnik u parlamentu, kako vidi odnose Hrvatske i Slovenije, nisu baš uvijek idealni?
- Obične ljude u Sloveniji i Hrvatskoj nije briga za te neke političke priče i prepucavanja, oni žele biti u dobrim odnosima i treba težiti tome da susjedi budu prijatelji. Uvijek je ljepše imati kraj sebe imati prijatelja, je l’ tako? Pa, tako i treba biti.