Mnogo negativnih komentara, ali i (pre)strogih analiza, prati rujanski turnus Hrvatske. Bod u Moskvi i tri u Slovačkoj su, natjecateljski gledano, vrlo dobar učinak. Ukoliko se u utorak svlada Slovenija, sedam bodova je odličan skor. Zašto je Hrvatska kontinuirano negativna prema reprezentaciji, čak i kada se ostvari važna pobjeda kao u Bratislavi?

Naša javnost, stručna i navijačka, od prvih natjecateljskih dana Vatrenih 1994./95. ima visoke kriterije očekivanja od reprezentacije. Dobar rezultat na debiju u Engleskoj ‘96. i izvanredan skor u Francuskoj ‘98. samo su osnažili ta očekivanja i dodatno postrožila (pr)ocjene izdanja. U iduća dva desetljeća kriteriji očekivanja imali su uspone (2006. - 08.) i padove (2000., 2010.) te više različitih verzija istih ovisno o turnirskim izdanjima...

Potreban reset

Kada je Hrvatska neočekivano ostvarila najbolji rezultat u povijesti, 2018., u posve novom vremenu i generacijskim navikama, letvice očekivanja postavljene su najviše, a analitički pristup je maksimalno postrožen. Stvara to dodatni na ionako veliki pritisak na reprezentativnu grupu i struku. Od Rusije na ovamo, kao nikad u 24 godine prije, što god Hrvatska napravi nije dobro. Čak ni kada se pobijedi…

Francuska je sila, prvak svijeta, ali posljednju natjecateljsku utakmicu dobila je u prvom kolu Eura protiv Njemačke. Od tada ima četiri remija (Mađarska, Portugal, BiH, Ukrajina) između kojih je poraz u osmini finala EP-a sa Švicarskom. Italija je u prvoj utakmici nakon osvajanja Eura remizirala kod kuće s Bugarima. Španjolska je izgubila od Šveđana.

Oscilacije i najjačih su standard, kamoli manje rangiranih reprezentacija. Hrvatska je, to valjda teško možemo prihvatiti kao stvarnost, jedna od tih reprezentacija, inferiorna prvoj klasi (Francuska, Španjolska, Italija, Portugal, Njemačka, Belgija, Engleska, plus Brazil, Argentina), a u kontinuiranom više-manje odnosu moći s drugih 15-ak selekcija. Što je odlično u kontekstu naše stvarnosti i standarda. I kada se osvoji turnirska medalja Hrvatska skoči prema vrhu (treća, nikad na njemu) rejtinga, kao što u drugim i bitno češćim razdobljima bez trofeja ona siđe u razine koje je joj ukupno gledano pripadaju. U FIFA rejtingu ona je u prosjeku 21. selekcija svijeta. Rusi su, recimo, također najviši položaj imali na 3. mjestu, a u prosjeku su 25.

Hrvatska je, geopolitički gledano, mala zemlja. U tom je statusu i nogometna baza, odnosno, potencijal. Hrvatska može ciklički poklopiti jednu snažnu reprezentaciju, što se dogodilo 1990-ih, 2000-ih i prošlo desetljeće. Ona, međutim, ne može okupiti nakon svakog zenita jedne trofejne (ili blizu toga) generacije odmah drugu grupu igrača za vrhove. Nakon Francuske ‘98. uslijedio je pad i neodlazak na Euro. Isto se dogodilo i nakon odličnog EP-a 2008, kada smo propustili SP. Naposljetku, nakon vrhunca 2018. opet se dogodio kvalitativni pad, ali s bitnom razlikom da Hrvatska jest izborila veliki turnir, prošla je grupu na njemu i sada drži tempo vrijedan plasmana na SP.

Ona ne igra uvjerljivo, točno je. Ima podosta problema. Hrvatska više nema kvalitetu srebrnih. Otišli su Mandžukić, Rakitić, Ćorluka, Subašić, Strinić, nema Vrsaljka, Rebića, a Modrić, Perišić, Lovren, Vida tri godine su stariji veterani. Koliko god je teško to prihvatiti, Hrvatska se mora resetirati u doživljaju Hrvatske. Ona je nogometno u periodu redimenzioniranja. Izuzmemo li Modrića, Brozovića, Kovačića i Perišića, koji su članovi Reala, Intera, Chelseaja, svi ostali igrači su u klubovima nižeg ranga.
Zbog svega toga, stručno i opće logičnog, nije fer prema aktualnom kadru kontinuirano negativno tretirati njihovu vrijednost, uspoređujući je sa Srebrnima i rezultatima jednog turnira. Pogleda li se rezultate kroz povijest, pa eto i Srebrnih prije srebra (jedva se plasirali na SP), kao i poslije, spoznat će se da su na više-manje sličnim razinama proteklih desetljeća.

Najbolja verzija

Zato za pobjedu u Slovačkoj, izborenu teškom mukom, ali i velikom borbenošću, nije logično promicati doživljaj velikog razočaranja, nego bi trebala biti povod velikom zadovoljstvu.

U jednom primjeru može se ocrtati simbolično sva ova priča o Hrvatskoj, očekivanjima, nestrpljenjima, euforijama i depresijama. Puno je vremena Mateo Kovačić bio doživljavan kao “propali talent jer nije kao Modrić”. Danas se, eto, omasovio zbor štovatelja njegova talenta i kvalitete igre koje pokazuje kako u Chelseaju, tako i reprezentaciji. To je isti igrač od prije 1-2 godine, ali je sada zreliji, postojanije forme, okružen povjerenjem.

Kovačić nikad neće biti Modrić, ali kad Modrić ode bit će najbolja moguća verzija njegova nasljednika. Sreća da ga imamo, za drugačije vrijeme i eru reprezentacije. Nadajmo se i u drugačijim logičnijim očekivanjima Hrvatske, koja će kroz neko vrijeme, kada se poklope stvari, vjerojatno opet imati potencijal za nešto više.