VI-IMAGES/Getty Images
GUBLJENJE HRVATSKOG ŠTIHA

Zašto su nogometni majstori sve rjeđi na domaćim terenima: ‘Hrvatskoj ne treba ‘drvosječa‘, nego znalac‘

Kod nas se podcjenjuje smisao za igru i tehničko-taktičke sklonosti. U prvom planu je ‘fizika...
Piše: Robert MatteoniObjavljeno: 19. listopad 2020. 22:16

Bez odjeka prošla je teza koja mi se odmah učinila prigodnom stvarnosti hrvatskog nogometa.

“Rakitić nikad ne bi postao ovakav igrač da je bio u Hrvatskoj, u našem selektivnom procesu! Nije brz, ni tjelesno jak, ni silno agresivan, ne trči poput maratonca. U selekciji mladih to su kod nas najvažnije stvari. Podcjenjuje se smisao za igru i tehničko-taktičke sklonosti. U prvom planu je ‘fizika’, sirova tjelesna snaga. To nije dobro, jer onda ne možemo dobiti igrača poput, primjerice, Busquetsa...”

Ovu istinu gotovo svih razina HNL-a i selektiranja izrekao je Željko Adžić. Strijelac prvog gola u povijesti HNL-a 1992. godine, vezist koji je za Dinamo debitirao još u jugoslavenskoj ligi, a nogometnu je priču još stvarao u Kanadi, Australiji, Španjolskoj, Izraelu te Hrvatskom dragovoljcu i Inter Zaprešiću. Doživio je i počast igranja za Hrvatsku, 1993. godine u Maksimiru, kada je svladana Ukrajina 3:1, a Adžić postigao i pogodak. Igrao je uz Bobana, Šukera, Bokšića, Jarnija, Ladića i ostale samo tom prilikom. Bio je i trener mladih kategorija jedno vrijeme, ali je ubrzo shvatio kamo nogometna politika ide u Hrvatskoj. I koliko je (ne)bitna struka. Povukao se u svijet svog poduzetničkog okvira (vinarstvo) i nogomet promatra sa strane.

Razbijači ne razbijaju

- Nemamo više takvih finih igrača poput Rakitića. Ili ih ne vidimo - govori Adžić. - On je svestrani vezni, može igrati na svim pozicijama. Inače, Hrvatska je uvijek težila igri, posjedu lopte, sve smo naše uspjehe temeljili na tehničkim vrlinama i finoći igre. Dakle, teško je promijeniti mentalitet, ali ne treba ga ni mijenjati. Rakitića bi stoga kao zadnjeg veznog trebao zamijeniti neki tehnički izrazito jak igrač, ne trebaju nam “razbijači” koji zapravo ništa ne “razbijaju”. Sjetimo se, uostalom, da su mnogi rekli kako Modrić ne može igrati zadnjeg veznog, a onda je na toj poziciji i u klubu i u reprezentaciji dosegao najvišu razinu! Ne treba nam “drvosječa”, nego znalac, koji će počinjati akcije i povezati igru - smatra Adžić.

U Hrvatskoj je već godinama u trendu, od mlađih kategorija i od nižih razreda lige prema gore, pristup selekciji po fizičkim predispozicijama. Imate podosta trenera koji probe i testiranja započinju sa štopericom u ruci. Što ne bi bio toliko krivi pristup da nije “vrijeme” presudan faktor može li netko u startu proći i onda pokazivati što zna. I onomad kada se uvelo nacionalnu pionirsku ligu, pod izlikom da se djeca moraju vrlo brzo prepoznati kao potencijal, to je bila točka koja ukazuje na favoriziranje fizičke komponente nauštrb tehničke. Djeca su djeca i prvo trebaju uživati u igri nogometa, onda sa strašću učiti igru nogometa, a tek u daljnjim fazama razvijati taktičku i tu fizičku komponentu.

Hrvatska je, još iz vremena bivše Jugoslavije, a i u idućih 20-ak godina bila bogata igračima znalcima. Zapravo bila je prepoznatljiva po toj kategoriji igrača. Naravno da je bazna fizička sposobnost (snaga i izdržljivost) nezaobilazna komponenta, ali je logičan balans dopuštao da se razni tehnički igrači, znalci, kreativci, izdignu i nađu svoje mjesto u grupi. U posljednjih desetak godina industrijalizacija nogometa nametnula je i u Hrvatskoj proizvodnju igrača koji će u prvom redu biti za prodaju. Zato je mnogima postalo važno da je igrač što mlađi iskazao fizičke moći da bi što prije zainteresirao skaute. Podrazumijevalo se valjda da naši mladi igrači, s naglašenijim fizičkim performansa postaju jako konkurentni na tržištu jer po definiciji (hrvatskog nogometnog DNK-a) tehnički su iznadprosječni.

Talijansko kukanje

Takav više trgovački pristup za europsko tržište usmjerio je i domaću proizvodnju i izbore. Mislim da je već široj javnosti, a kamoli stručnjacima, vidljivo da HNL počinje odudarati od hrvatskog štiha. Ne samo zbog sve većeg broja stranaca, odnosno sve manje prostora za razvoj domaćeg talenta. Taj prepoznatljivi štih se gubi zato što se u HNL-u (ne samo u prvom nego i nižim razredima) prioritetno igra na kartu fizičkih komponenti. Igrači playmakeri, odnosno znalci, tipa recimo Majer, sve teže izrastaju jer ih se u startu doživljava suvišnima u tzv. modernom nogometu. I zato otpadaju u svim razinama selekcijama.

Činjenica da je izuzev Španjolca Olma, Dinamo zadnjih godina najbolje transfere ostvario sa stoperima (Benković, 14,5, Gvardiol 16), od kojih je ovaj drugi praktično odigrao 18 utakmica u seniorskoj karijeri, ili da je Osijek najkvalitetnije prodao stopera Šutala, dovoljno nam ukazuje na trendove.

Talijanska struka je prije petnaestak godina odlučila promijeniti pristupe selekciji slično kako to danas čini Hrvatska. Krenuli su od najmlađih selekcija djecu učiti igrati iz prve maksimalno druge, bez driblinga i promišljanja, kamoli razvoja kreativnosti ili dopuštenja određene doze improvizacije.

Dril fizički, dril jednostavnosti, nadopunjen novom modom visokog presinga, markiranju jedan na jedan po cijelom terenu. Nogomet koji se dičio velikim playmakerima i znalcima još od vremena Rivere, Mazzole, ili u novije vrijeme R. Baggia, Mancinija, Tottija, Zole, Del Piera, Pirla i drugih, danas kuka što ih nema više. I sretni su kad im se pojavi neki a la Tonali, kojeg će odmah platiti 40 milijuna eura iako je još nedefiniran kao klasa...

Hrvatska je postala nogometno moćna i prepoznatljiva jer je imala balans između bazne fizičke moći i tehničke supremacije. Kad bude izgubila potonju, a na jako dobrom je putu, onda će njezina fizička moć postati prosjek, a njezin domet daleko od dosadašnjega...

Linker
08. veljača 2021 03:45