Zašto u Hrvatskoj imamo tako veliki problem s odavanjem počasti? Otužno je kako je HNS postupio...

Prije 19 godina Sportske novosti su, među ostalim, izdali jed(i)nu iznimno značajnu ukoričenu priču o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Njezina posebnost je što je sadržajno bila direktno svjedočanstvo davnih i manje davnih (od 1940. - 2006.) povijesnih odrednica o reprezentaciji. Vatrometina je naziv tog djela, koju su autorski potpisali legendarni novinar osebujnog stila Zvonimir Magdić Amigo i višedesetljetni kroničar hrvatskog nogometa Mladen Bariša. Dok je Magdić sažeo priču do 1990., Bariša je sjajno i detaljno ispričao senzacionalnu zbilju Vatrenih od 1990. do 2006., koju je živio kao mnogi od nas direktno, iz blizine epicentra svih događanja što su pratili rođenje, razvoj i povijesne iskorake najvoljenije hrvatske reprezentacije. Jedna od specifičnosti tog djela jest što je Bariša, usporedno priči o Vatrenima, pridodao najznačajnija geopolitička i ina događanja koja su se istodobno događala u svijetu i Hrvatskoj. Sve to u jednoj cjelini na realističan način dočarava svu povijesnu važnost, snažnost epohalnih promjena u svijetu i u našoj zemlji...

- Trend odcjepljenja slijedio je i NSH, koji je 6. studenoga 1990. preimenovan u HNS. Nogometni je Zagreb inzistirao na razdruživanju sa Terazijama... Ambiciozni predsjednik Mladen Vedriš upustio se u vrlo zahtjevnu političku avanturu, organiziranja međunarodne utakmice. Ponudu za pojavljivanjem u Maksimiru prihvatio je SAD. HNS-u je uglednog protivnika posredstvom veza osigurao Ivan Opačak, hrvatski iseljenik iz Toronta... Na užas dužnosnika NSJ, susret je odobrio potpisivanjem certifikata Ante Pavlović. Srbi su ga preimenovali u – Pavelić - piše Bariša, citirajući samo glavnog tajnika Pavlovića, inače rođenog Metkovčanina.

- Bilo je to najteže razdoblje mog djelovanja u Beogradu. No, vrijedilo je riskirati život...

Mladen Vedriš, danas počasni predsjednik HNS-a (uz Branka Mikšu), pričao nam je o toj utakmici više puta, ali je najviše isticao jednu odrednicu tog događanja.

- Dolazak američke reprezentacije u Maksimir nije bilo samo stvar prve utakmice Hrvatske. Činjenica da je SAD dao zeleno svjetlo da njihova selekcija odigra međunarodnu utakmicu s Hrvatskom u Zagrebu, bila je i snažna poruka svijetu.
Neki će tu poruku 1990. tretirati kao svojevrsno (pred)priznanje hrvatske države. Pred punim maksimirskim tribinama, i svim političkim protagonistima toga doba, legendarni je Dražan Jerković kao izbornik predvodio odabranike prve utakmice. Bilo ih je 14.

- Prošao sam svašta u nogometu, ali nikad nisam bio toliko sretan kao uoči utakmice s Amerikancima - citira Bariša Jerkovića. - Nakon što sam 1956. igrao za Hrvatsku, pripala mi je čast da je 1990. i vodim. I kod igrača sam prepoznao probuđeni nacionalni ponos.

GORAN MEHKEK/CROPIX Cropix

Ladić, Gabrić, Vulić, Čelić, Dražić, Kasalo, Peršon, Židan, Shalla, Kranjčar, Cvjetković, Asanović, Mladenović, Mlinarić, imena su koja su se upisala u kamen temeljac vatrene povijesti, one koja će se rasplamsati do visine finala Svjetskog prvenstva, i od te zagrebačke večeri listopada 1990. neće prestati fascinirati najprije svoj narod, a onda i svijet. Prvi njen strijelac, Aljoša Asanović, uz drugog Ivana Cvjetkovića za pobjedu 2:1, stigao je privatnim avionom iz Metza samo zbog nastupa u jednom dijelu (igrao nešto više), uz obvezu da se odmah vrati u Francusku, navodio je Bariša i dodao:

- Marko Mlinarić i Zoran Vulić došli su u Zagreb na vlastitu odgovornost. Vlado Kasalo je doslovno pobjegao s treninga u Nürnbergu. Zbog iskazane samovolje (ili domoljubnog naboja, ovisno o kutu promatranja problema) kažnjen je s 25 tisuća njemačkih maraka! Za Dragu Čelića je Hertha Berlin tražila osiguranje od 700 tisuća, pa pristala na upola manju brojku. Srećom, Čelić se vratio Nijemcima u jednom komadu... Zoran Vulić saznao je tek prije utakmice kako on nije prvi Vulić koji igra za Hrvatsku. Njegov otac Ante 1956. branio je za hrvatsku reprezentaciju. Bio je to prvi slučaj da se obiteljska tradicija igranja za državnu vrstu prenosi s oca na sina...

Samo su rijetki svjedoci maksimirskog događaja bili svjesni njegove grandioznosti i začetka stvaranja jedne veličanstvene nogometne epohe - sukus je 17. listopada 1990., ali i u trenutku pisanja, 2005., Barišin “tek predosjećaj” da će legenda Vatrenih senzacionalno nadmašiti i takav uspjeh kakva je bronca na debiju Mundijala...

Vatrometina je djelo koje nam, uz prikaz događanja i prije 85 godina, priča od Amerike do njemačkog Mundijala rođenje, odrastanje i stasanje reprezentacije i Hrvatske. I to što nema nastavak idućih skoro 20 godina simbolički ukazuje kako se zapravo lakonski, nemarno i gotovo bezobzirno, odnosimo prema slavnim danima, godinama, datumima i akterima koji su zaslužni što se u suvremenosti možemo tako gordo i ponosno dičiti Vatrenima. I ne samo njima.

Otužno je da se škvadru iz 1990. okupilo samo jednom, 2010., i to u otužnom ambijentu kišne večeri u Maksimiru, pred manje od 8 tisuća ljudi (Malta). I što je vrlo znakovito, 17.11., a ne na dan (17.10.) utakmice sa SAD-om. HNS je za 35. godišnjicu objavio gotovo isti tekst na mrežnoj stranici kao lani.

Zašto u Hrvatskoj imamo tako veliki problem odavati dužne memorije zaslužnima? Je l’ to u ime suvremenika, koji misle da su važniji? Brončane iz 1998. nikad nisu okupili, učinili smo to sami u Puli, i vidjelo se koliko to znači i gledateljima (pun stadion), a napose i igračima i trenerima koji su stvarali te fantastične dosege...