Zahuktala se jesen, bio je listopad 1990. godine. U zraku se osjećao dugo prikrivani nacionalni naboj, tih je dana Zagreb bio okićen hrvatskim zastavama, domoljubni je zanos bio na visokoj razini, osjećalo se da stiže vrijeme povijesnih promjena. Sredinom mjeseca, 16. listopada, nakon 43 godine “progonstva” vraćen je Fernkornov spomenik banu Josipu Jelačiću na glavni gradski trg! Nije taj datum izabran slučajno, 16. listopada je, naime, bio rođendan legendarnog hrvatskog bana.

A samo dan poslije hrvatska je reprezentacija odigrala svoju prvu službenu utakmicu, suparnik je bila reprezentacija SAD-a. Ideja o igranju utakmice začeta je u “laboratoriju” HNS-a. Nije bilo lako pronaći suparnika, posebno ne zvučnog imena, budući da je Hrvatska još bila u okrilju Jugoslavije. Međutim, već se na sjednicama ondašnjeg Fudbalskog saveza Jugoslavije vidjelo da je razlaz blizu, tako da se i na tim sastancima razgovaralo o razdruživanju.

Tuđman je bio pokrovitelj utakmice Hrvatska - SAD

I na crti tog razmišljanja tražio se adekvatni suparnik hrvatskoj selekciji. Spletom okolnosti na kraju se dogodilo da su tog povijesnog datuma u Zagreb došli Amerikanci, u najjačem sastavu, a nekoliko dana prije gostovanja na Maksimiru, u Varšavi su svladali Poljsku 3:2.

Dolazak reprezentacije SAD-a u Zagreb stajao je 90.000 USD i tu su svotu platili sponzori jer HNS nije imao novca. U organizaciju dvoboja bio je, dakako, uključen i pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, bio je oduševljen kad je čuo da HNS planira dovesti SAD u Zagreb, to je u političkom smislu bilo bombastično! Tuđman je na kraju bio glavni pokrovitelj utakmice, bila je to jasna poruka...

Momčad koju je okupio HNS na 20. godišnjicu utakmice: Tonči Gabrić, Aljoša Asanović, Dražen Ladić,Vlado Kasalo, Mladen Mladenović, Zoran Vulić, Ivan Cvjetković, Kujtim Shala, Marko Mlinarić, Grega Židan, Drago Ćelić, Saša Peršon

GORAN MEHKEK/CROPIX Cropix

Izbornik je bio Dražan Jerković, na dan utakmice u zagrebačkom hotelu “Intercontinental” imao je 14 nogometaša. Došli su Dražen Ladić (Dinamo), Tonči Gabrić (Rijeka), Zoran Vulić (Mallorca), Drago Ćelić (Hajduk), Darko Dražić (Hajduk), Vlado Kasalo (Nürnberg), Saša Peršon (Dinamo), Gregor Židan (Dinamo), Kujtim Shala (Dinamo), Zlatko Kranjčar (St. Pölten), Ivan Cvjetković (St. Truiden), Aljoša Asanović (Metz), Mladen Mladenović (Dinamo) i Marko Mlinarić (Cannes). Vidljivo je, eto, da je Jerković na popisu imao dvojicu igrača Dinama koji nisu bili Hrvati, Kosovara Shalu i Slovenca Židana, a za Hrvatsku je tada želio igrati i Dinamov Crnogorac Željko Petrović. Ali, nakraju je ipak bilo dogovoreno da ne igra jer su stigle informacije kako će mu obitelj, koja je u Crnoj Gori, imati silnih neugodnosti zaigra li u “dresu sa šahovnicom”. Stoga se na treningu prije utakmice Petrović “ozlijedio”, pa nije bio među kandidatima za nastup.

Cico Kranjčar bio je kapetan Hrvatske

Nije bilo vremena za uigravanje, pa je Jerković igrače stavio na pozicije koje su igrali i u svojim klubovima...

- Svi ćete igrati. Postava koju sam složio može igrati samo napadački. Opustite se, budite maštoviti, igrajte za ljude na tribinama. Ovo je povijesni trenutak za sve nas - rekao je Jerković igračima uoči izlaska na travnjak, a kapetansku je vrpcu oko ruke imao Zlatko Kranjčar.

- Ta je utakmica imala veliki značaj, više u političkom nego u sportskom smislu. I silno sam ponosan što sam imao tu čast da u prvoj utakmici Hrvatske budem kapetan! Dugogodišnje težnje hrvatskog naroda za osamostaljenjem pretočile su se u jedan nezaustavljivi pokret, a utakmica i pobjeda protiv SAD-a samo su bile mali dio kompletnog mozaika stvaranja hrvatske države - rekao je Kranjčar.

Tribine su bile pune, velik je broj navijača donio zastave u hrvatskim bojama, trobojnice bez socijalističkih obilježja. Euforija se osjećala u zraku, a uoči utakmice priređen je bogati program. Bilo je tu velikih balona Aeronautičkog društva Coning iz Varaždina, u mimohodu je prodefiliralo 110 sinjskih momaka i vitezova viteškog alkarskog društva, zatim šibenska limena glazba pa folklorni ansambli KUD-ova “Petar Zrinski” iz Vrbovca i “Ivo Lozica” iz Lumbarde na Korčuli u narodnim nošnjama te viteško društvo “Kumpanija” iz Blata na Korčuli. U glazbenom programu nastupili su Dubrovački trubaduri, Krunoslav Cigoj i Tomislav Ivčić, a u poluvremenu su zasvirali i dečki iz Prljavog kazališta, usijavši ionako vruće ozračje do maksimuma.

Tisuću ulaznica dobili su policajci

Hrvatska je pobijedila 2:1, prvi je pogodak postigao Aljoša Asanović, drugi Ivan Cvjetković, a kod oba je pogotka asistirao maestralni Marko Mlinarić, koji je i službeno bio proglašen za najboljeg igrača povijesne utakmice. Istaknimo da je Asanović na utakmicu stigao iz Metza, s naredbom predsjednika kluba da se mora vratiti do ponoći! Zato je, praćen ovacijama s tribina, napustio travnjak već u 60. minuti i odjurio na let za Metz, privatnim zrakoplovom koji je sam platio.

Sve je bilo savršeno, ozračje je bilo pozitivno, slavio se nogomet i rađanje nove, naše reprezentacije. A budući da su organizatori strahovali od izgreda i ubačenih provokatora, poslužili su se i malim lukavstvom. Naime, tisuću ulaznica bilo je podijeljeno polaznicima policijske škole i ti su mladići bili poslani na sjevernu tribinu. Kapacitet sjevera za tu je utakmicu bio 5000 gledatelja, toliko je ulaznica i tiskano, pa je tako svaki peti gledatelj na sjeveru bio policajac, naravno, u civilu. No, nije bilo nikakvih incidenata, pa su i naši mladi policajci iz Šimunske uživali u utakmici za pamćenje.

Zlatko Cico Kranjčar bio je kapetan

JOSIP BISTROVIC Cropix

Većina pozvanih nogometaša spremno se i s veseljem odazvala izborniku Dražanu Jerkoviću. Oni su napravili temelj kulta nacionalne vrste koji je kasnije bitno pomogao da se Hrvatska etablira kao nogometna snaga u društvu daleko većih i jačih država.

U to doba kad se budila hrvatska nacionalna svijest, a po nekim dijelovima države već su postojale srpske barikade, Židan i Shala osjećali su da im je tu mjesto. Hajdukov službeni vozač vozio je Ćelića i Dražića u Zagreb preko Bosne i Hercegovine jer bili su postavljeni balvani oko Knina.

Tko nije mogao igrati za Hrvatsku protiv SAD-a?

Iz Rijeke je došao pričuvni vratar Tonči Gabrić, a Jerković, koji je nazivao igrače nekoliko tjedana ranije, fokusirao se najviše na profesionalce iz inozemstva. Odazvali su se i Zlatko Kranjčar iz austrijskog St. Pöltena koji je ponio i kapetansku vrpcu te Ivan Cvjetković iz belgijskog St. Truidena.

Postava je mogla biti i jača da su se odazvali svi. Izbornikovi pozivi otišli su i na adrese Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting Lisabon), Srećka Bogdana (Karlsruhe), Davora Jozića (Cesena), Harisa Škore (Torino)… Neki su htjeli doći, Bogdan je to više puta spominjao, ali nisu to uspjeli riješiti s klubom. Uz Jerkovića stručni stožer činili su Josip Skoblar, Zdenko Kobeščak, Ivica Grnja i Vladimir Lukarić.

- Dolaske igrača rješavali su Jerković i Srebrić. Mi ostali iz stožera bili smo uključeni u samo treniranje ekipe i odigravanje utakmice. Imali smo jedan ili dva treninga na glavnom terenu u Maksimiru. Dečki su se vrlo profesionalno ponašali. Kako je bilo 14 igrača, svi su ušli u igri. Među nama je bila euforija, najveća stvar za svakog profesionalnog nogometaša je igrati za svoju reprezentaciju, pogotovo takvu prvu utakmicu. Maksimalno su željeli doći i angažirati se - govorio nam je profesor Kobeščak.

Kako su Shala i Židan igrali za Hrvatsku?

- Mnogi su imali poteškoća da bi se okupili, ali njihov entuzijazam je prevladao, a tako su i igrali. Nošeni atmosferom na stadionu. Iako je ekipa bila ad hoc složena, odigrali smo dobru utakmicu protiv kompaktne američke reprezentacije. Najveći uspjeh Jerkovića bio je što je animirao i te igrače koji nisu iz Hrvatske, konkretno Židana i Shalu. Na kraju večeri željeli smo da se ponovno okupimo - istaknuo je Kobeščak.

I dogodilo se brzo, već 22. prosinca 1990. Hrvatska je u Rijeci odigrala drugu utakmicu s Rumunjskom. Tada u kompletnijem sastavu, ali već je bilo daleko lakše...

Kujtim Shala u to je vrijeme bio ljubimac Dinamovih navijača. Shodno tome, dobio je i poziv da zaigra za Hrvatsku protiv SAD-a.

- Prišao mi je Dražan Jerković i pitao me želim li igrati. Ma, nisam ni trenutak razmišljao, odmah sam rekao “da”. Bio sam među prvima koji su pristali igrati tu utakmicu, nisam se nikad pokajao, niti bih se sad predomislio, opet bih napravio isto. Baš mi je drago što sam dio te povijesti. Jedino, nije mi drago da je već prošlo 30 godina, to znači da brzo starimo, a kao da je sve bilo jučer - živopisno se u jednom dahu prisjećao Shala koji je te godine doživljavao možda i dramatičnije od nekih suigrača, nisu se svi jednako osjećali.

Shala: Gađali su me, vrijeđali...

- Znate, u to doba igrati takvu utakmicu bilo je opasno, nije se bilo za zezati s tadašnjom Jugoslavijom. Što sam ja sve, kao igrač s Kosova, Albanac, proživljavao tada na terenima u toj ligi, u Nišu, Beogradu... Gađali su me, vrijeđali, strahovao sam da će me samo jednom nakon utakmice pokupiti i odvesti, nekamo. Pa mi možda nismo ni bili svjesni kakav smo rizik preuzeli na sebe igrajući tu utakmicu.

Shala je jedan od onih koji su imali problema nakon toga.

- Ja nisam 10 godina išao kući na Kosovo. Među prvima sam dobio hrvatsku putovnicu, ali kao Albanac nisam nikako mogao ići kući. Kad je moja obitelj išla na Kosovo, uvijek su suprugu pitali: A gdje ti je Kujtim, hoće li on doći? Srećom, sve je sretno završilo, bilo je nekih prijetnji, ali na kraju je sve ispalo dobro, a do danas je ostao ponos zbog te utakmice.

I danas će Shala o Hrvatskoj govoriti “mi”, kaže, “bili smo tada jako dobri”.

- Koliko smo dobrih igrača imali, još se nisu svi ni odazvali pozivu, ne ulazim zašto tko nije došao, ne razmišljam o tome, znam samo da ja ni minute nisam dvojio, za mene nije bilo upitnika. I, znate, možda nismo mogli znati da će Hrvatska u idućih 35 godina postati tako važan faktor na svjetskoj nogometnoj sceni, da će biti brončana i srebrna, ali sigurno da me nije začudio takav napredak. Već je tada Hrvatska imala toliko dobrih igrača. Pa pogledajte tko je sve igrao tu utakmicu, pogledajte i popis onih koji nisu mogli igrati, koliko velikih nogometnih imena, koliko talentiranih igrača - zaključio je Shala.

Hrvatska - SAD 2:1

Prijateljska utakmica. Stadion u Maksimiru. Gledatelja: 30.000.

Sudac: Sergio Coppetelli (Italija).

STRIJELCI: 1:0 - Aljoša Asanović (29), 2:0 - Ivan Cvjetković (33), 2:1 – Dayak (80).

HRVATSKA: Ladić (od 80. Gabrić), Vulić, Čelić, Dražić, Kasalo, Peršon (od 71. Židan), Shala, Z. Kranjčar, Cvjetković, Asanović (od 58. Mladenović), Mlinarić.

IZBORNIK: Dražan Jerković.

SAD: Meola, Tritschuh, Balboa, Armstrong, Fraser, Banks (od 81. Windischmann), Harks, Eichmann (od 87. Bliss), Krumpe (od 46. Dayak), Murray, Vernes.

IZBORNIK: Bob Gansler.