Većina pozvanih nogometaša spremno se i s veseljem odazvala izborniku Dražanu Jerkoviću za prvu utakmicu obnovljene hrvatske reprezentacije u Zagrebu sa SAD-om 17. listopada 1990. godine. Trideset godina kasnije može se konstatirati - oni su napravili temelj kulta nacionalne vrste koji je kasnije bitno pomogao da se Hrvatska etablira kao nogometna snaga u društvu daleko većih i jačih država.
Na kraju igrala su petorica iz Dinama, osim Dražena Ladića, Saše Peršona i Mladena Mladenovića i dvojica koji nisu Hrvati. Slovenac Gregor Židan i Kosovar Kujtim Shala. Obojica će i danas kazati da su ponosi što su odjenuli hrvatski dres. U to doba kad se budila hrvatska nacionalna svijest, a po nekim dijelovima države već su postojale srpske barikade, Židan i Shala osjećali su da im je tu mjesto. Iz Hajduka su stigli Drago Ćelić i Darko Dražić.
Hajdukov službeni vozač vozio ih je u Zagreb preko Bosne i Hercegovine jer bili su postavljeni balvani oko Knina.
Iz Rijeke je došao pričuvni vratar Tonči Gabrić, a Jerković, koji je osobno nazivao igrače nekoliko tjedana ranije, fokusirao se najviše na profesionalce iz inozemstva. Odazvali su se i Zlatko Kranjčar iz austrijskog St. Pöltena koji je ponio i kapetansku vrpcu te Ivan Cvjetković iz belgijskog St. Truidena strijelac drugog gola.
Postava je mogla biti i jača da su se odazvali svi. Izbornikovi pozivi otišli su i na adrese Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting Lisabon), Srećka Bogdana (Karlsruhe), Davora Jozića (Cesena), Harisa Škore (Torino)… Neki su htjeli doći, Bogdan je to više puta spominjao, ali nisu to uspjeli riješiti s klubom. Uz Jerkovića stručni stožer činili su Josip Skoblar, Zdenko Kobeščak, Ivica Grnja i Vladimir Lukarić.
- Dolaske igrača rješavali su Jerković i Srebrić. Mi ostali iz stožera bili smo uključeni u samo treniranje ekipe i odigravanje utakmice. Imali smo jedan ili dva treninga na glavnom terenu u Maksimiru. Dečki su se vrlo profesionalno ponašali. Kako je bilo 14 igrača, svi su ušli u igri. Među nama je bila euforija, najveća stvar za svakog profesionalnog nogometaša je igrati za svoju reprezentaciju, pogotovo takvu prvu utakmicu. Maksimalno su željeli doći i angažirati se - kaže profesor Kobeščak.
- Mnogi su imali poteškoća da bi se okupili, ali njihov entuzijazam je prevladao, a tako su i igrali. Nošeni atmosferom na stadionu. Iako je ekipa bila ad hoc složena, odigrali smo dobru utakmicu protiv kompaktne američke reprezentacije. Najveći uspjeh Jerkovića bio je što je animirao i te igrače koji nisu iz Hrvatske, konkretno Židana i Shalu. Na kraju večeri željeli smo da se ponovno okupimo - istaknuo je Kobeščak.
I dogodilo se brzo, već 22. prosinca 1990. Hrvatska je u Rijeci odigrala drugu utakmicu s Rumunjskom. Tada u kompletnijem sastavu, ali već je bilo daleko lakše...