Zagreb, 17. listopada 1990. Stadion u Maksimiru, prijateljska nogometna utakmica Hrvatska - SAD 2:1
 RADIšA MLADENOVIć
Dinamovac najviše riskirao

‘Zbog te utakmice na Maksimiru nisam 10 godina mogao doći kući, ali opet bih iz prve rekao - da!‘

Trideset godina kasnije može se konstatirati - oni su napravili temelj kulta nacionalne vrste
Piše: Dražen AntolićObjavljeno: 17. listopad 2020. 12:25

Većina pozvanih nogometaša spremno se i s veseljem odazvala izborniku Dražanu Jerkoviću za prvu utakmicu obnovljene hrvatske reprezentacije u Zagrebu sa SAD-om 17. listopada 1990. godine. Trideset godina kasnije može se konstatirati - oni su napravili temelj kulta nacionalne vrste koji je kasnije bitno pomogao da se Hrvatska etablira kao nogometna snaga u društvu daleko većih i jačih država.

Na kraju igrala su petorica iz Dinama, osim Dražena Ladića, Saše Peršona i Mladena Mladenovića i dvojica koji nisu Hrvati. Slovenac Gregor Židan i Kosovar Kujtim Shala. Obojica će i danas kazati da su ponosi što su odjenuli hrvatski dres. U to doba kad se budila hrvatska nacionalna svijest, a po nekim dijelovima države već su postojale srpske barikade, Židan i Shala osjećali su da im je tu mjesto. Iz Hajduka su stigli Drago Ćelić i Darko Dražić.

Hajdukov službeni vozač vozio ih je u Zagreb preko Bosne i Hercegovine jer bili su postavljeni balvani oko Knina.
Iz Rijeke je došao pričuvni vratar Tonči Gabrić, a Jerković, koji je osobno nazivao igrače nekoliko tjedana ranije, fokusirao se najviše na profesionalce iz inozemstva. Odazvali su se i Zlatko Kranjčar iz austrijskog St. Pöltena koji je ponio i kapetansku vrpcu te Ivan Cvjetković iz belgijskog St. Truidena strijelac drugog gola.

Postava je mogla biti i jača da su se odazvali svi. Izbornikovi pozivi otišli su i na adrese Zlatka Vujovića (PSG), Tomislava Ivkovića (Sporting Lisabon), Srećka Bogdana (Karlsruhe), Davora Jozića (Cesena), Harisa Škore (Torino)… Neki su htjeli doći, Bogdan je to više puta spominjao, ali nisu to uspjeli riješiti s klubom. Uz Jerkovića stručni stožer činili su Josip Skoblar, Zdenko Kobeščak, Ivica Grnja i Vladimir Lukarić.

- Dolaske igrača rješavali su Jerković i Srebrić. Mi ostali iz stožera bili smo uključeni u samo treniranje ekipe i odigravanje utakmice. Imali smo jedan ili dva treninga na glavnom terenu u Maksimiru. Dečki su se vrlo profesionalno ponašali. Kako je bilo 14 igrača, svi su ušli u igri. Među nama je bila euforija, najveća stvar za svakog profesionalnog nogometaša je igrati za svoju reprezentaciju, pogotovo takvu prvu utakmicu. Maksimalno su željeli doći i angažirati se - kaže profesor Kobeščak.

- Mnogi su imali poteškoća da bi se okupili, ali njihov entuzijazam je prevladao, a tako su i igrali. Nošeni atmosferom na stadionu. Iako je ekipa bila ad hoc složena, odigrali smo dobru utakmicu protiv kompaktne američke reprezentacije. Najveći uspjeh Jerkovića bio je što je animirao i te igrače koji nisu iz Hrvatske, konkretno Židana i Shalu. Na kraju večeri željeli smo da se ponovno okupimo - istaknuo je Kobeščak.

I dogodilo se brzo, već 22. prosinca 1990. Hrvatska je u Rijeci odigrala drugu utakmicu s Rumunjskom. Tada u kompletnijem sastavu, ali već je bilo daleko lakše...

Dinamovac s Kosova, Albanac, preuzeo je na sebe najveći rizik igrajući tada za Hrvatsku

Kujtim Shala u to je vrijeme bio ljubimac Dinamovih navijača. Shodno tome, dobio je i poziv da zaigra za Hrvatsku protiv SAD-a.

- Prišao mi je Dražan Jerković i pitao me želim li igrati. Ma, nisam ni trenutak razmišljao, odmah sam rekao “da”. Bio sam među prvima koji su pristali igrati tu utakmicu, nisam se nikad pokajao, niti bih se sad predomislio, opet bih napravio isto. Baš mi je drago što sam dio te povijesti. Jedino, nije mi drago da je već prošlo 30 godina, to znači da brzo starimo, a kao da je sve bilo jučer - živopisno se u jednom dahu prisjeća Shala koji je te godine doživljavao možda i dramatičnije od nekih suigrača, nisu se svi jednako osjećali.

- Znate, u to doba igrati takvu utakmicu bilo je opasno, nije se bilo za zezati s tadašnjom Jugoslavijom. Što sam ja sve, kao igrač s Kosova, Albanac, proživljavao tada na terenima u toj ligi, u Nišu, Beogradu... Gađali su me, vrijeđali, strahovao sam da će me samo jednom nakon utakmice pokupiti i odvesti, nekamo. Pa, mi možda nismo ni bili svjesni kakav smo rizik preuzeli na sebe igrajući tu utakmicu.
Shala je jedan od onih koji su imali problema nakon toga.
- Ja nisam 10 godina išao kući na Kosovo. Među prvima sam dobio hrvatsku putovnicu, ali kao Albanac nisam nikako mogao ići kući. Kad je moja obitelj išla na Kosovo, uvijek su suprugu pitali: A gdje ti je Kujtim, hoće li on doći? Srećom, sve je sretno završilo, bilo je nekih prijetnji, ali na kraju je sve ispalo dobro, a do danas je ostao ponos zbog te utakmice.
I danas će Shala o Hrvatskoj govoriti “mi”, kaže, “bili smo tada jako dobri”.
- Koliko smo dobrih igrača imali, još se nisu svi ni odazvali pozivu, ne ulazim zašto tko nije došao, ne razmišljam o tome, znam samo da ja ni minute nisam dvojio, za mene nije bilo upitnika. I, znate, možda nismo mogli znati da će Hrvatska u idućih 30 godina postati tako važan faktor na svjetskoj nogometnoj sceni, da će biti brončana i srebrna, ali sigurno da me nije začudio takav napredak. Već je tada Hrvatska imala toliko dobrih igrača. Pa pogledajte tko je sve igrao tu utakmicu, pogledajte i popis onih koji nisu mogli igrati, koliko velikih nogometnih imena, koliko talentiranih igrača - zaključio je Shala.

Linker
24. listopad 2020 14:54