Godinama smo slušali priče o velikim nogometnim silama koje pobjeđuju kad je najteže zato što su njihove reprezentacije - natjecateljske. I kako god igrali, oni bi prolazili. Bilo kroz kvalifikacije, bilo na velikim natjecanjima. Danas valjda više nitko u svijetu ne dvoji da takvom krugu reprezentacija pripada i - Hrvatska.
U Bursi smo startnih 20 minuta izgledali neprepoznatljivo. Turci rastrčani, raspoloženi, brzi, energetski impresivni. Sjajna igra odlične i moderne reprezentacije. Toliko dobra da pomisliš kako ćemo se teško izvući. I onda sudac svira kraj prvog poluvremena, a na semaforu piše 2:0 za Hrvatsku. Turski igrači u nevjerici - kako je to moguće? Odigrali smo sjajno, a gubimo 2:0. Protiv koga mi to igramo?
Da, tako je to kad igraš s velikima. Često misliš da ih imaš na "nišanu", ali oni na kraju pronađu taj put do pobjede. Kao što je to sinoć na kraju tako uvjerljivo pronašla i Hrvatska. "Spasitelj" Dominik Livaković, te mirnoća s kojom su Vatreni znali da će njihov trenutak da okrenu tijek utakmice već doći. Formula kojoj ni odlična Turska pred 45 tisuća fanatičnih navijača nije znala pronaći odgovor.
Izabranici Zlatka Dalića nekako sve više podsjećaju na - Real Madrid. Velika generacija, napravila je toliko toga povijesnoga, ali znaš da godine čine svoje i da svatko ima svoj završetak. Realova fantastična generacija praktički je bila prekrižena nakon što ju je napustio Cristiano Ronaldo. Međutim, umjesto pada dogodio se još jedan uzlet. Dečki su osvojili LaLigu, a onda i Ligu prvaka. I to na način kakav povijest nogometa još nije vidjela. Nadigrani i praktički na koljenima u osmini finala (PSG), četvrtfinalu (Chelsea), te polufinalu (Man. City). Toliko patnje u seriji nikada nije viđeno, ali sve je to Real Madrid nadoknadio pobjedničkim karakterom, fanatizmom, a na koncu i klasom. Nemojmo se zavaravati, bez klase ne možeš do velikih rezultata, posebno ne u kontinuitetu.
Takvu je Hrvatsku stvorio i Zlatko Dalić. Patila je u Rusiji, patila je u Kataru, patila je Ligi nacija, patila je i u kvalifikacijama i za Katar i za Euro 2021. Patila je - doduše samo rezultatski - i nakon subotnjeg remija protiv Walesa. Međutim, na koncu su spoj klase, pobjedničkog mentaliteta i čudesnog fanatizma sve to nadvladali.
Dugo već slušamo kako je prošlo vrijeme Modrića i Kroosa u Real Madridu. Pune tri godine u klubu im spremaju pozdravne govore da bi oni u sljedećoj sezoni ponovno zauzeli glavne uloge u momčadi. Zato što su i dalje najbolji.
Modrić je ta ključna poveznica između Real Madrida i Hrvatske. Ne mora baš uvijek odigrati vrhunsku utakmicu, kao što je nije odigrao ni u Bursi, ali će sa svojim gardom natjerati sve oko sebe da ga u svakoj sekundi slijede, jer Modrić bolje od svih prepoznaje stazu koja će nas odvesti do pobjede. Bog mu je to jednostavno dao.
Možda i zato igra Vatrenih često podsjeća na igru Real Madrida. Nije to savršena igra, nije to momčad koja je vrhunski pokrivena na svim pozicijama, ali je toliko karakterna momčad koja u veznom redu ima "dušu i motor" koji će na kraju odvesti suigrače tamo gdje žele biti. Premda ih mnogi stručnjaci tamo ne vide. U Realu su godinama bili Modrić, Kroos i Casemiro, u Hrvatskoj su to Modrić, Kovačić i Brozović.
"Motori" kojima Zlatko Dalić fantastično vodi i koji oko sebe imaju sjajnu pratnju. U Bursi su tako Dominik Livaković i Josip Stanišić bili fascinantno dobri. Livaković po već tko zna koji put, samo je potvrdio da je definitivno izrastao u golmana svjetske klase. A Stanišić je pokazao da u svlačionici Bayerna ne možeš biti slučajno. I daleko od toga da je specijalist za obranu, kompletan je igrač na visokoj europskoj razini.
I to je na koncu tajna pobjede Hrvatsku u Bursi. Nije bila savršena, ali je znala odgovoriti kad je bilo najteže. Ovaj put na krilima fenomenalnog Kovačića, te jednako impresivnih Livakovića i Stanišića. Uz odavno provjereni uobičajeni doprinos svih ostalih. Previše i za doista iznenađujuće dobru Tursku...