Nakon “rezultata karijere”, kako je nazvao plasman reprezentacije na Svjetsko prvenstvo, iako je bio finalist Azijske lige prvaka, izbornik Zlatko Dalić kazao nam je:
- Nisam se još oporavio, nisam ni svjestan što se sve događa. Zadnjih mjesec dana nosio sam velik teret, golem pritisak, puno je emocija u meni vladalo. Drago mi je da je to sve skupa gotovo i da smo se plasirali na Svjetsko prvenstvo. Mogu biti samo sretan, i presretan, prvo zbog SP-a, drugo zbog hrvatskog naroda, koji se sigurno radovao. Iznimno mi je drago da smo donijeli malo zadovoljstva i sreće u Hrvatsku.
Hvala obitelji na odluci
Nakon tolikog stresa trebat će nekoliko dana za odmor...
- U ponedjeljak sam odradio što sam morao s medijima, a sad se vraćam u svoj mir, koji mi je prijeko potreban, u kojem sam s obitelji. To mi je draže.
Supruga Davorka u ovom je trenutku, zacijelo, najsretnija; ipak ulazite u ležerniji ritam života.
- Je, moja je obitelj sve ovo proživljavala sa mnom, i sinovi i supruga. Nije im bilo lako. Znali su da nisam imao vremena ni za koga. Sve nam se promijenilo u samo mjesec dana. Trebao sam potpisati ugovor s klubom iz Saudijske Arabije, bio sam tamo tjedan dana prije nego što sam pozvan za reprezentaciju. Nismo ondje ostali samo zato što su me oni nagovorili da se odazovem reprezentaciji, a već sam bio jako blizu tome da odem u Riyadh. Obitelj me odgovorila, hvala im na dobroj odluci.
Utakmica u Pireju bila je kontrolirana, do koje je mjere to bilo kako ste željeli?
- Jako smo se puno potrošili u prvom dvoboju, u Zagrebu, pa igrači nisu bili na nivou na kojem Hrvatska treba biti i na kojem bih ja želio da bude. Ali htjeli smo odigrati defenzivno, stvoriti mir, da nema pritiska, da Grcima nemaju šanse, glavno nam je bilo osujetiti sve njihove napade i, pogotovo, paziti na defenzivni skok. Igrali smo plitko, svi u bloku, a računali smo, hoćemo li napraviti nešto prema naprijed ili ne, to nije toliko bitno.
Kvalifikacije, koliko god napete i turbulentne bile, padaju u zaborav, gledamo prema Mundialu. I to s velikim ambicijama. Gdje vidite da je Hrvatskoj mjesto?
Vrijeme je za uspjeh
- Sigurno nećemo ići tamo turistički, jasno je da ova generacija vrijedi i da bi bilo vrijeme da nešto pokaže i napravi. Zadnjih pet-šest godina, koliko su skupa, nisu, u biti, učinili ništa veliko, nešto po čemu bi se pamtili, da bi bili kao Vatreni iz 1998. godine. Čovjek sam ambicija i vjere, tako da sam optimist. Ali ne mogu osam mjeseci unaprijed reći što će to točno biti. Ići ćemo postići najbolji mogući rezultat. No mislim da mogu puno, pokazali su da vrijede. I ja i oni, a zajedno ćemo biti još puno bolji na Svjetskom prvenstvu.
Svaki je izbornik u nekoj fazi mandata ušao u problem s reprezentativcima, ovakav ili onakav. Kako ste te dečke doživjeli kao osobe?
- Jako sam pozitivno iznenađen svima njima, njihovim pristupom i odnosom. Da budem iskren, mislio sam da to neće biti baš tako, da će biti problema. Kao prvo, dečki su sjajni i veliki profesionalci, a kao drugo, pomoglo mi je iskustvo u Aziji, gdje sam sedam godina radio s igračima koji su puno teži karakteri i manji profesionalci nego naši. Sve se u životu rješava razgovorom. Najlakše je rasturiti obitelj, prijatelje, to svatko može u roku pola dana; najteže je držati ljude na okupu. A ja to činim, važno mi je da smo složni. Treba biti snažan, jak i sposoban da ih držiš, da budu i tebi i sebi od koristi. Tako radim, sve rješavam razgovorom.
Ogromno priznanje
Igrači vas nesvakidašnje hvale, Mario Mandžukić na pitanje o izborniku kaže: “Sjajan je”, drugi nižu komentare u istom tonu. Jesu li vas ikad u životu igrači koje ste vodili toliko hvalili?
- To sam doživio u Aziji od Asamoaha Gyana, koji je u intervjuu rekao da sam najbolji trener s kojim je radio. On je legenda svjetskog nogometa, jedini igrač koji je na tri Svjetska prvenstva dao gol. Govorio je - Dalić je prvo čovjek, potom trener, i to sve na najvišoj razini. Omar Rahman pod mojim je vodstvom bio proglašen najboljim igračem Azije. I on je kazao da sam najbolji koji ga je vodio, da sam i prijatelj i trener. Sve sam to prošao, ali posebna mi je čast da to kažu igrači hrvatske reprezentacije koji igraju u najvećim klubovima. To mi je ogromno priznanje i čini me ponosnim.
Na press-konferenciji javno ste se ispričali Andreju Kramariću. Nismo na to navikli, legitimno je pravo izbornika odlučiti tko mu čini startnih 11.
- Razgovarao sam s Ivicom Olićem o tome što je najbolje za tu utakmicu, kad sam odlučio da igramo s Kalinićem i Mandžukićem, a bez Kramarića, odmah sam, prije sastanka, to rekao Kramariću, jer takav je moj stil. I tada sam mu kazao: “Krama, ispričavam ti se jer nisi zaslužio biti na klupi, mjesto ti je u prvih 11, ali zbog taktike i načina na koji ćemo igrati danas trebam drugi profil igrača. Molim te shvati to kao moju taktiku i ništa drugo.” Meni nije teško reći igraču: “Žao mi je, ne igraš zbog toga i toga.” Onda te igrač, mislim barem, više cijeni i poštuje. Nisam tip trenera koji napravi sastav i šuti. Možda to nije uvijek dobro, ali nekad jest. Bilo je još devet igrača na klupi, nisam se nikome drugome ispričao, naravno, jer igrala je najbolja moguća momčad. No Krami, koji je dao tri gola s Ukrajinom i Grčkom, imao sam potrebu to reći. Iako je jasno da sam ja taj koji odlučuje te da se nemam zašto kome ispričavati, no imao sam potrebu to napraviti, mislim da je to ljudski.
Izbornik ste tek mjesec dana, a Hrvatska se fascinantno ujedinila u podršci vama i nacionalnoj vrsti, atmosfera se stubokom promijenila i preporodila. Vjerojatno ni sami niste sanjali onog dana kad ste krenuli u Kijevu da će se sve to tako briljantno odviti.
Pošteno odradio
- Zaista, nisam mogao ni sanjati da će sve skupa tako završiti, preokrenuti se. Ali valjda je hrvatski narod u meni prepoznao čovjeka koji je jedan od njih, da sam normalan, jednostavan, da nisam tip koji priča bajke, koji obećava nešto što nije realno. I samo to i želim biti. Koliko sam vidio situaciju, u Hrvatskoj je najteže ostati normalan. Mi pravimo od nogometa atomsku fiziku, a ja samo radim svoj posao, kako sam naučio. Hvala Bogu, većini je ljudi to odgovaralo. Vidjeli su da sam došao pošteno raditi, bez ugovora i bilo kakvih zahtjeva, jedino za Hrvatsku. To su prepoznali i napunili Maksimir, što može biti samo na ponos i čast svima nama.