DENIS LOVROVIC Afp
NAPRAVIO JE VELIKI POSAO

Zlatko Dalić više ne krije da mu treba promjena, ima potpuno pravo donijeti odluke za koje misli da su najbolje

Zaslužio je u miru odraditi pripremu i nastup u Njemačkoj, za što bolji završni kadar jedne senzacionalne izborničke ere
Piše: Robert MatteoniObjavljeno: 25. studeni 2023. 10:07

Prije 39 godina, postajući profesionalno dio Sportskih novosti, pozvao me u svoj ured ondašnji glavni i odgovorni urednik Zvone Mornar. Tada živuća legenda sportskog novinarstva bio je nadomak mirovini. Reporter koji je učio od autoriteta kao Miroslav Habunek i Žarko Susić, potom urednik nogometne rubrike, od 1957. zamjenik, a od 1972. glavni urednik SN do mirovine 1984..
Zvone Mornar bio je veliki autoritet. Njegove kolumne čitane i utjecajne. Činjenica da je rođen u Kaštel Novom (1920.) koristila se pokazateljem da je “u tekstu” hajdukovac. Tadašnje stalno propitivanje je li ili nije zapravo je snažilo tezu o njegovoj objektivnosti. Ponudivši zdravicu za početak radnog odnosa, uzbuđen i pomalo sa strahopoštovanjem pitao sam ga savjet početniku profesionalne karijere…

- Samo jedno. Ako kao reporter budeš favorizirao Plave onda će ti Bijeli jako zamjeriti. Budeš li favorizirao Bijele, zamjerit će ti jako Plavi. Budeš li hvalio i kudio obje strane, zamjerit će ti Plavi i Bijeli zajedno.
Naivnim pogledom koji očekuje bistrenje teze, odnosno poantu…

- Stav mora biti izraz uvjerenja, tako da se ne zamjeriš sebi zbog neobjektivnosti. Onda neka se ljuti ili odobrava kako tko želi. Jedina egzaktna objektivnost je rezultat, sve ostalo je podložno subjektivnom dojmu i nema jednoglasnog. To ne postoji, uvijek će netko biti protiv, netko za.

Ključni dio

Zvone Mornar je tu simboliku Plavih i Bijelih uzeo jer je i u vrijeme bivše države u ovdašnjem nam okruženju živjelo to ravnanje procjene po našima-njihovima. Od samostalnosti Hrvatske (HNL-a) to je samo intenzivnije zbog dominantnosti dva velika kluba u manjoj društvenoj i nogometnoj zbilji. Dodatno je tretiranje objektivnosti i vrednovanja intenzivirano na entu jer je ama baš sve u ovom, sukobljavanjima iscrpljenom društvu, svedeno na “naši-njihovi”. Subjektivno, objektivno, ispravno ili netočno, nema veze. Bitno je samo biti protiv “njih”, ili za “naše”. I tu nogomet ima samo status metafore općih odnosa u Hrvatskoj.

image
RONALD GORSIC Cropix

Zlatko Dalić je 17 godina igrao profesionalni nogomet. U tri navrata i član Hajduka. Karijera solidna, ali ne i reprezentativnih dosega. Teža vremena iskoraka (bivša Jugoslavija 6-7 godina), s velikom konkurencijom (boljih) igrača. No, nebitno za ovu priču je li bio više ili manje dobar igrač. Dalić je osam prvih godina ovog milenija kalio struku doma (Varaždin). Onda je sljedećih osam godina bio u Albaniji i Saudijskoj Arabiji, a unutar tih desetak godina okušao se i u Rijeci i Slavenu Belupu.

Ključni dio karijere počeo mu je 2017. kada je pozvan da spasi potonuli Vatreni brod. Dva dana prije gostovanja u Ukrajini prihvatio je zadatak koji su neki odbili, a drugi se nisu uobičajeno baš javno nudili. Od pobjede u Kijevu do ove posljednje u Zagrebu, vrijedne vize za Euro 2024., Dalić je postao najuspješniji izbornik Hrvatske u povijesti. Bez konkurencije. Bilo je na toj poziciji trenerski vrlo uspješnih aktera kao Blažević (posebna izbornička era), Barić, Jozić, igrački vrlo uspješnih aktera kao Z. Kranjčar, Bilić, Štimac, N. Kovač, uz HNL iskusnog Čačića, ali ni približnog rezultata kao Dalić.

Koliko je onih koji su pomislili tog 7. listopada 2017. da “iznenadni autsajder izbornik” može ostvariti uopće plasman u Rusiju, a kamoli postati (do)nositelj medalja (2 SP i 1 LN) i plasmana na 4 velika i jedno “manje” (LN) natjecanje? Da, brojni su oni koji su to znali, danas. Kao što će odmah kontrirati oni koji mu to ne priznaju (?) iz ovog (naši-vaši) ili onog (biti protiv) razloga.

Povijesno nedodirljiv

Koji je objektivan okvir Dalićevih šest Vatrenih godina? Subjektivno jest mjeriti zasluge trener-igrači, utjecaj poklapanja detalja sudbine. Jedina objektivnost ostaje rezultat. Dalićevi su povijesno nedodirljivi. Ima li tko čak i u ovom društvu polupanih lončića koji ne bi pristao da idućih šest(naest) godina poslije Dalića imamo nastavak sukoba subjektivnosti, obje (pro et contra) strane, a da rezultati budu isti? Vrijedilo bi trpjeti i za upola manje uspješnosti...

image
GORAN MEHKEK Cropix

Sve drugo, pa i niz (priznatih) grešaka, dvojbenih izbora i tehničko-taktičkih rješenja, prevlast populističke retorike, sve to jest i ostaje predmet logičnih analiza, neizbježnih strastvenih raspravljanja i sastavni dio nogometne svakodnevice. Bitno je da treneri i igrači budu u miru sa sobom znajući da daju maksimum. Tko god je u dobroj vjeri to će prepoznati i sukladno svojim (ne)znanjima, (ne)informiranostima, više će ili manje uspješno to vrednovati.

Dalić je umoran i zasićen. Šest godina emotivnog tog roller coastera u Hrvatskoj isiše energiju i entuzijazam iz čovjeka. Dalić više ne krije da mu treba promjena. I ne treba to uvijeno javno nagovještavati, kao da nekome čini nešto krivo. Naprotiv. Najuspješniji izbornik Hrvatske (bome i širih geo linija) ima pravo na odluke za koje misli da su najbolje (i) za njega. Koje god bile, zaslužio je u miru odraditi pripremu i nastup u Njemačkoj, za što bolji završni kadar jedne senzacionalne izborničke ere. Niti jedna subjektivnost ne može promijeniti tu objektivnu realnost...

Linker
01. ožujak 2024 21:12