Zlatko Dalić živi pod pritiskom i to se vidi. Ujesen, dok su se događali loši rezultati u Ligi nacija bilo je u HNS-u šuškanja da ni to što je svjetski doprvak nije garancija kako će ostati izbornik do kraja ugovora, ne bude li reprezentacija bolja i uspješna.
Danas će vam svi u Savezi kazati da je Dalićev status neupitan, sigurno je da mu nitko nije zaprijetio otkazom ako ne dobije Cipar, kojeg je svladao 1:0 ili Maltu, ali on je savršeno svjestan kako se rezonira u hrvatskom podneblju i da su rezultati jedino što drži izbornika mirnim na radnom mjestu. I mnogi prethodnici su mislili da imaju jamstva HNS-a, pa su gurnuti niz stepenice.
Imperativ nužnosti pobjede na Maltom ne može se izbjeći, no Dalić ima i kredit koji je sam zaradio i trenerski habitus s kojim je u stanju Vatrene opet učiniti europskom i svjetskom hit reprezentacijom. Kao i svi mi, i on je svjestan da su kritike na mjestu, da igra ne štima, da “nova Hrvatska” ne funkcionira kako bi trebala, no Dalić i dalje ima trenerski utjecaj na momčad koja ga prati koliko bi i bilo koga drugoga, sukladno hrvatskom mentalitetu.
On misli da nikakve revolucije nisu potrebne, da će sve ići na boljem radom, da će se reprezentaciji sreća vratiti kad je zasluži... I to je ovog časa jedini normalan put. Dalić je taj koji je pozvan da Vatrene ponovno učini šampionima. Jednom je to napravio, drugi je put teže, no nitko niti ne traži finale Eura pod mus, kao što je učinio na Svjetskom prvenstvu.
Samo pravu igru koja će zavrijediti pljesak i domet koji će u datom trenutku biti najveći mogući, a potom će zavladati nova filozofija za nastavak kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.