Predsjednik Rijeke Damir Mišković imao je sjajan nos za biznis kada je 2013. godine zavirio u Gradski vrt i pomogavši Osijeku da se spasi od financijskog sloma zapravo najviše pomogao Rijeci. Naravno, nije Mišković pomogao Osijeku jer je imao viška novaca već jer je Rijeka tamo vidjela igrače od kojih bi u budućnosti mogla itekako imati koristi.
U prvoj seriji stigli su Ivan Vargić i Vedran Jugović, šest mjeseci kasnije Zoran Kvržić i Marko Lešković, pa redom Domagoj Pušić, Josip Mišić i Ivan Nevistić. I danas u Gradskom vrtu ima igrača koje bi na Rujevici rado vidjeli u svom dresu (Grgić, Mudražija, Ćavar...), ali Osijekova financijska stabilnost više ne dozvoljava drugim klubovima, u ovom slučaju Rijeci, da zaradi na njihovim draguljima.
A Bijeli su poprilično profitirali u tom poslu, igrače koji su slovili za velike potencijale dobili su za mali novac, afirmirali, pa bogato prodali. Mišić je otišao za 2,75 milijuna eura i postotak od idućeg transfera u Sporting, Vargić za 2,6 milijuna eura u Lazio, Lešković za milijun eura u Dinamo, Jugović za 800-tinjak tisuća eura u Jeonnam Dragonse. Kada im pridodamo 100-tinjak tisuća eura od posudbe Kvržića u Šerif dolazimo do brojke od okvirno sedam milijuna eura zarade na transferima igrača koji su svojevremeno došli iz Gradskog vrta.
Rijeka je uložila nemali rizik u taj posao, investirala poprilična sredstva za hrvatske prilike ali i ostvarila željeni učinak jer osim kroz iznos odštete, doprinos u prvom redu Vargića, Kvržića, Leškovića, Jugovića i Mišića treba promatrati i kroz ono što su dali na travnjaku gdje su bili dio nekih od najvećih uspjeha novije klupske povijesti riječkog prvoligaša.